Okrijepljena svetim sakramentima, dana 14. srpnja 2026. godine u bolnici Sv. Rafael u Strmcu, u 93. godini života i 66. redovništva, preselila se u vječnost naša s. M. Rafaela (Kata) Vrdoljak.

Sprovod će biti u petak 17. srpnja 2026. u 11.45 sati na Mirogoju u Zagrebu, a sveta misa zadušnica bit će istoga dana u 18 sati u kapeli Sestara franjevki, V. Barutanski ogranak 5 u Zagrebu.

S. Rafaela, krsnim imenom Kata, rođena je 24. studenoga 1939. u mjestu Suhač (Podvaroš), u župi Gospe Sinjske u Sinju od roditelja Jakova i Ane rođ. Stipanović.

U matičnu kuću na Dančama došla je 20. studenoga 1958. gdje je započela novicijat i obukla redovničko odijelo 20. ožujka 1960., položila prve zavjete 23. travnja 1961. i one doživotne 27. travnja 1968.

Redovnički put s. Rafaela vodio je od Cavtata 1961. godine, po do samostana sv. Franje u Zagrebu 2026. godine gdje ostaje do svoje smrti.

Cijeli redovnički život sestre Rafaele bio je obilježen radom u domaćinstvu ponajviše u samostanima i župama Dubrovačke biskupije. Mnoge godine služila je po župama Pelješca, također u Majkovima i na otoku Šipanu te u našem samostanu sv. Franje u Zagrebu. U samostanu sv. Nikole u Stonu obnašala je i službu samostanske poglavarice.

Svemu što je radila utiskivala je svoj prepoznatljiv, osobit pečat. Bila je vješta u šivanju (bila je poznata po popravljanju i krpanju onoga što je izgledalo nemoguće popraviti) te je tom vještinom rado pomagala i spremno izlazila u susret mnogim ljudima gdje je služila, a napose je rado pomagala svećenicima Dubrovačke biskupije.

Jednako je revno i ustrajno molila. U svojim je molitvama preporučivala svoju Družbu, obitelj i cijelu Crkvu, tražeći trajni zagovor Čudotvorne Gospe Sinjske, koju je osobito voljela i kojoj se s djetinjim povjerenjem utjecala još od djetinjstva.

Posljednjih godina njezino se zdravlje postupno pogoršavalo, a tjelesne sile slabile. Ipak, Gospodin joj je udjeljivao snagu da na svoj način podnosi svu težinu starosti, nemoći i bolesti. Te su je patnje ujedno pripravljale za konačni susret s Kristom.

Zbroj naše dobi sedamdeset je godina, ako smo snažni i osamdeset”, kaže biblijski pisac. Koliko nam je boraviti u ovom tijelu i kolika je mjera naših dana, nikome od nas nije znano. Bog je to pridržao sebi. Mi kršćani vjerujemo da je smrt samo prijelaz u puninu vječnog života i protivno logici ovoga svijeta dan smrti nazivamo rođendanom za nebo. Ondje smrti više neće biti, ni jauka, ni boli više neće biti jer prijašnje uminu.” (Otk 21,4). Vjerujemo da se i naša sestra Rafaela rodila za nebo i obradovala ugledavši lice Onoga kome je darovala čitav svoj život.

Zahvalne za svjedočanstvo dugogodišnjeg redovničkog života s. Rafaele koji je, u jedinstvenosti njezine osobnosti, bio vidljivim mjestom Božje objave u našoj Družbi, izričemo joj ljudsku i sestrinsku zahvalnost te molimo nebeskog Oca da u beskrajnom moru njegove ljubavi i milosrđa pronađe svoj mir i vječnu radost.

U subotu, 27. lipnja 2026. u samostanu sestara franjevki od Bezgrešnog začeća na Dančama svoje prve zavjete položile su novakinje s. Irena Čemerika i s. Ana Dujić, a juniorka s. Marieta Proleta obnovila je svoje privremene zavjete. (Privremeni zavjeti se obnavljaju svake godine, a nakon šeste godine sestre polažu doživotne zavjete.) Svečanu svetu misu i obred zavjetovanja s početkom u 11 sati predvodio je fra Tomislav Šanko, kustod Kustodije Sv. Jeronima (Zadar) i gvardijan Male braće u Dubrovniku, u koncelebraciji s generalnim vikarom Dubrovačke biskupije don Ivicom Pervanom, don Marinom Lučićem župnikom katedralne župe velike Gospe i župnim upraviteljem župe sv. Andrije te brojnim svećenicima ne samo iz Dubrovnika nego i šire.

Propovijedao je don Mladen Delić, salezijanac iz Podsuseda. Istaknuo je kako je ovo posebni dan za Družbu jer se sestre raduju na poseban način, ne samo žive nego i one koje su se preselile u vječnost. Raduju se danas i duše koje su ovdje na ovoj dubrovačkoj hridi dočekale svoju dostojanstvenu vječnost zahvaljujući pobožnim dušama, a posebno trećoredicama sv. Franje prethodnicama današnjih sestara, koje se spominju već u XV. st. Naglasio je kako su Danče obilježene patnjom mnogih koji su ovdje umrli ali nisu bili napušteni nego se Bog pobrinuo i za njih i tako u pobožnim djevojkama pobuđivao želju da ublaže patnju onih koji su pogođeni kugom ovdje umirali, izolirani u lazaretu na Dančama. Dvije djevojke Ana i Irena danas svjedoče da ova Družba nastavlja Božje djelo u svijetu.

Propovjednik je nastavio: Znamo da danas Crkva ne obiluje duhovnim zvanjima i posvećeni život u našoj Domovini kao i u cijelom svijetu je u teškim kušnjama. Ali Bog nikada nije ostavio svoju Crkvu, ni redovničke zajednice koje su vapile Bogu za pomoć. Danas je broj zvanja manji nego prije ali zato smijemo i danas očekivati nova iznenađenja Duha Svetoga. Vjerujem da se ta iznenađenja Duha Svetoga događaju upravo danas u ovoj vašoj redovničkoj zajednici, drage sestre, rekao je propovjednik. Dokaz su nam i ove dvije djevojke koje se žele posvetiti Bogu kroz redovničke zavjete. Propovjednik je posvjestio sestrama kako je ovo vrijeme kairosa za Družbu – milosno i izmoljeno vrijeme u kojem nas Gospodin poziva na još veću poniznost, služenje i predanje.

Zatim se propovjednik posebno obratio zavjetovanicama: „Drage mlade sestre Ana i Irena, redovnički život nije baš jednostavan. Vi to dobro znate jer ste to imale priliku iskusiti, ali je prekrasan. Kako je lijepo služiti i Boga ljubiti! Vaš život je poticaj mnogim mladima koji su izgubili smisao života i nadu u vječnost. Vaša poruka nije samo za Dubrovnik i Dubrovačku biskupiju nego za cijeli svijet. Hvala vam drage sestre što ste se odazvale na zov uskrsloga Gospodina! Možda ste i vi kao dvojica Isusovih učenika na putu u Emaus o kojima smo slušali u današnjem evanđelju, ostale izbezumljene kad ste čule Božji poziv pođi za mnom. Možda ste i vi pobjegle u svoj Emaus, a na tom putu susreo vas je Isusu uskrsli! Kako je divno slušati Isusa koji nam tumači Pisma i uči nas i odgaja! Kako je divno slušati Isusa kako nas tješi i ohrabruje! Vjerujem da vam se srce rastapalo dok vas je hrabrio i tješio svojom blizinom! Ničim se ne može usporediti milina biti u Božjoj blizini, s ovim svijetom, karijerom i bogatstvom! Sve je to ništa! Samo je Bog sve! Vjerujem da ste zato i vi hrabro krenule za Isusom i odazvale se njegovom pozivu jer ste otkrile kako je samo On sve. Kako je lijepa i svečana misao: „Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem otkrivao Pisma!“ koju ste izabrale za svoje geslo. Osjetile ste Gospodinovu blizinu i zato je moglo gorjeti srce. Velika razlika je znati nešto o Isusu ili poznavati Isusa. Zato upoznajte još bolje Isusovu ljubav boraveći pred Presvetim oltarskim sakramentom. Grijte svoja srca u Isusovoj blizini i pred njim i vidjet ćete što je to snaga Duha i blizine Božje. Danas ćete postati redovnice i to franjevke od Bezgrešnog začeća. Potaknute primjerom sv. Franje, tolikih svetaca Sv. Majke Crkve, budite ustrajne i predane i ne skidajte očiju s lica Gospodnjega. Sv. Franjo je govorio svojoj braći: Počnimo braćo ispočetka…, a sada kaže i vama sestre: Počnimo iznova sestre jer do sada učinismo malo ili gotovo ništa!“

Don Mladen je na kraju zaželio da Božja providnost i dalje prati našu Družbu, a mlade ohrabri blizina i pomoć sestara. Potaknuo je sve sestre da budu pomoć i ohrabrenje mladim zavjetovanicama da ostanu vjerne Bogu, kao i onima koje su na tom putu da budu hrabre. I zaključio: „Jer lijepo je služiti i Boga ljubiti.“

Nakon homilije uslijedio je obred zavjetovanja pred Vrhovnom poglavaricom, sestrom Darijom Jovanović te blagoslov i primanje koprene, križa, Pravila i Konstitucija naše Družbe.  Nakon polaganja prvih zavjeta, sestre Irena i Ana izmijenila su cjelov mira kao znak primanja u zajednicu sa svim prisutnim sestrama Družbe. Bio je to jedan u nizu dirljivih trenutaka kojima smo mogli svjedočiti, a iz kojeg je izvirala iskrena radost na licima svih prisutnih, ali i zahvalnost Bogu koji nam daruje nove mlade sestre. S. Irena Čemerika dolazi iz Međimurja, iz župe sv. Jurja u Trnju. Završila je petogodišnji studij ekonomije i započela raditi u Zagrebu u struci, ali na Gospodinov poziv ostavlja sve i stupa u Družbu sestara na Dančama. S. Ana Dujić je rođena u Zagrebu i odrasla u salezijanskoj župi Sv. Mati slobode gdje je bila više godina animatorica djece i mladih. Započinje studij socijalnog rada ali osjetivši Gospodinov poziv stupa u našu Družbu gdje će i dovršiti svoj studij. S. Marieta Proleta je rodom iz župe sv. Petra u Rotimlji, Hercegovina. Srednjoškolsko obrazovanje završava u Stocu i nakon toga ulazi u Družbu sestara franjevki na Dančama.

Liturgijsko pjevanje  predvodile su kandidatice i postulantice pod vodstvom s. Katica Dabo.

Svečanosti polaganja prvih zavjeta sestara Irene i Ane te obnovi zavjeta s. Mariete  prethodile su duhovne vježbe koje je vodio fra Marinko Pejić, franjevac provincije Bosne Srebrene iz Sarajeva.

Budimo postojane u molitvi našoj Majci od milosti, Gospi od Danača da nastavi darivati našu Družbu i cijelu Crkvu novim duhovnim zvanjima kako bi milošću Božjom mogle radosno Boga ljubiti i ponizno služiti svima kojima smo poslane.

 Foto: @photoadria

SUSRET SESTARA S PRIVREMENIM ZAVJETIMA

Od 15. do 17. svibnja 2026. u Duhovnom centru sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga u Marijinom dvoru – Lužnica održan je susret sestara s privremenim zavjetima pod temom „Uranjanje u zajednicu pod vidom izazova današnjice. Mediji i početni odgoj“, pod vodstvom s. Mirjam Peričić. Na susretu je sudjelovalo 40 sestara s privremenim zavjetima, među kojima su neke vrlo blizu i doživotnim zavjetima, pa ih preporučujemo posebno u molitve.

U predivnom prirodnom okruženju, ali i prva dva dana „okupane kišom milosti“, sestre su radosno molile i pjevale, sudjelovale u radionicama i debatama, dijelile svoja iskustva, izazove i ljepote redovničkoga života, upoznavale nove sestre te obnavljale stara poznanstva i prijateljstva. Posebno dragocjeni bili su trenuci zajedništva za stolom, gdje su se također dijelila iskustva i svjedočanstva života i poziva.

Sestre su slušale o tome kako ostati vjeran svom pozivu u svoj buci i brzini ovog medijskog vremena, bogato digitalnim sadržajem, te sve većim utjecajem društvenih mreža.

Prva dva dana svetu misu predvodio je don Mladen Delić, salezijanski odgojitelj prednovaka. U svojim homilijama uputio je sestrama riječi podrške i ohrabrenja, ističući kako je za svakoga vjernika i čovjeka otvorena duha snažan poticaj vidjeti na jednome mjestu toliko mladih redovnica koje s radošću slijede Gospodina. Govorio je i o tome kako Bog svaku tugu može pretvoriti u radost te kako je najvažnije vjerovati da smo pozvani.

Trećega dana, u nedjelju 17. svibnja završnu misu predvodio je fra Miljenko Hontić, provincijal franjevaca konventualca i potpredsjednik Hrvatske redovničke konferencije. Svojom je homilijom potaknuo i ohrabrio sve nas da nasljedujemo postojanost i ustrajnost u molitvi apostola i Marije, Isusove Majke dok su molili za dar Duha Svetoga, da budemo radosne u podnošenju patnja jer nas sve to duboko sjedinjuje s Kristom koji nam želi darovati vječni život.

s. Bernarda Gregurić

Prije samoga početka pisanja voljela bih izraziti zahvalu ponajprije Bogu koji mi je dao ovu milost da mogu biti dio ovog velikog susreta, zatim časnoj majci s. Dariji i ostalim sestrama koje su nam omogućile ovo putovanje te na kraju i domaćinima koji su nas tako lijepo i srčano primili u svoje domove te su imali otvoreno srce za svaku dušu koja je došla u njihov dom!

Moj prvi posjet Požegi i sudjelovanje na susretu hrvatske katoličke mladeži je bio upravo ovaj u Požegi i zato sam sretna da mogu podijeliti svoje dojmove ovoga susreta.

Prvog dana kada smo došli bila sam toliko oduševljena tom lijepom Slavonijom, njezinim poljima, ravnicama, ljudima…       Zatim mjestima u Požegi na kojima se odvijao program ovogodišnjeg SHKM-a poput prostora uz rijeku Orljavu gdje smo imali ručak, Katedrala sv. Terezije Avilske gdje smo imali priliku za sakrament sv. ispovijedi, Trg sv. Terezije Avilske mjesto na kojem se događalo mnogo očekivanih i/ili neočekivanih susreta sa osobama koje već poznajemo ili smo tek upoznali, Trg Svetog Trojstva na kojem je bio glavni i najuzvišeniji događaj SHKM-a a to je sv. Misa koju je predvodio požeški biskup mons. Ivo Martinović.

Poseban dojam na mene je ostavilo zajedništvo, toliko mladih ljudi na jednom mjestu je bio jedan zaista prekrasan prizor i meni osobno potvrda da su mladi tu, da žeđaju za Bogom i da ga traže. Iz ovoga možemo vidjeti jedno veliko Božje djelo koje okuplja toliko mladih oko izvora. Prilika da se mladi još više približe svome trsu te da se napoje sokom koji taj trs daje kako bi loze bile zdrave i zelene. Također vidjeti među mladima i biskupe, svećenike, redovnike i redovnice dozvalo mi je u pamet Isusovu rečenicu iz Evanđelja kada kaže: Vi ste sol zemlje. Vi ste svjetlost svijeta. Mi smo ti koji trebaju biti mladima uzor, oduševiti mlade za Boga, za svetost. Vidjeti radost na licima Bogu posvećenih osoba i mladih zaista je jedno veliko, veliko svjedočanstvo.

Meni je ovaj susret bio jako koristan za duhovni rast, te za učvršćivanje u svom duhovnom pozivu. Još jednom sam osjetila koliko je zapravo Božja ljubav velika da je tolike mlade okupila na jednom mjestu i radi jedne osobe a to je sam Isus Krist. Potvrda da je On uvijek s nama te da nas nikada neće ostaviti kao siročad. Zato nam je i poslao Duha Branitelja – Duha Svetoga koji nas stalno prati, nadahnjuje, upućuje samo ako smo mu otvoreni i u tišini svoga srca slušamo Njegove poticaje. Također ovaj susret je bio potvrda da ima još mladih koji su čvrsto povezani sa trsom te da njeguju tu povezanost trsa i loze.   

Kandidatica: Anđela Boras

U svijetu gdje je sve češća pojava bježanja od Gospodinova poziva, ponekad se može pojaviti osjećaj usamljenosti kod onih koji se odazovu. Dođe do preispitivanja samoga sebe: jesam li lud jer ostavljam sve i idem za Njim?

Prošlih dana vidjeli smo mnoga mjesta i zajednice, a susret sa sestrama franjevkama od Bezgrešnog začeća iz Dubrovnika bio nam je posebno drag. Sve što smo vidjeli, od same lokacije samostana i prirode koja ga okružuje do gostoljubivosti i društva sestara koje su nas velikodušno primile, ostavilo je na nas dubok dojam.

Nama, salezijanskim prednovacima, osobito je bilo drago susresti se s kandidaticama, postulanticama i novakinjama naših godina koje su se odazvale na posvećeni život. Bilo je prekrasno, ali i motivirajuće vidjeti tako mlade djevojke koje su ostavile sigurnost ovoga svijeta, posla, školovanja i studiranja, koje su ostavile sve i svakoga kako bi krenule za Kristom.

Sa sestrama smo proveli dva dana, dijelili iskustva, pjevali i provodili vrijeme u zajedništvu, što nam je svima potrebno. S obzirom da smo iz različitih zajednica, duhovnosti i obitelji bili smo potpuno različiti, a opet povezani u Isusu, što je uzrokovalo neobjašnjivu radost i sklad. Osjećali smo se kao da tu već živimo, a sestre i djevojke dugo poznajemo.

Upravo to je ono što Crkvi i treba: ne mi i naši ovdje, a oni i njihovi tamo, nego svi mi u Isusu ovdje zajedno. Svi smo se složili oko potrebe za većom suradnjom redovnika i redovnica, ne samo unutar redova već i međusobno.

Zajedno provodeći vrijeme, svi smo osjetili neku prisutnu radost koja nam je svima bila potrebna. Na kraju podjele iskustava zaključili smo da smo u susretu sa sestrama susreli Isusa.

Stjepan Vrbanek, prednovak

U srijedu, 8. travnja 2026. naše pripravnice i odgajateljice krenule su na izlet u potrazi za Učiteljem po uzoru na dvojicu učenika koji su Isusa susreli i prepoznali upravo na putu u Emaus. Naš „Emaus“ ove godine obuhvaćao je posjet Širokom Brijegu, Humcu i Međugorju. Dan smo započele svetom misom u župnoj crkvi svetog Vlaha u Stonu, a onda smo krenule put Širokog Brijega. Na Širokom Brijegu srdačno su nas dočekali gvardijan fra Jure Barišić i ostali fratri. Dočekale su nas također Marijana Tomašević, voditeljica Ureda Memorijalnog centra Groblje mira na Bilima i Lucijana Kožul suradnica na općim poslovima u Vicepostulaturi Širokobrijeških mučenika.

Sa velikim smo zanimanjem slušale o povijesti izgradnje crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, dolasku hercegovačkih fratara te o njihovoj neumornoj predanosti i radu s narodom. Ono što je svakako važno izdvojiti je povijesna uloga fra Didaka Buntića koji je u vrijeme strašne suše i Prvog svjetskog rata organizirao transport djece u vlakovima čime je spasio oko 20 000 dječjih života od sigurne smrti. Zaslužan je i za izgradnju škola i opismenjavanje Hercegovine kao i za pokretanje izgradnje crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije.

Sluge Božje fra Andrija Topić i 49 braće

Ono što nas je na poseban način dotaknulo upravo je priča o žrtvi i mučeništvu skupine od ukupno 66 hercegovačkih franjevaca koji su neposredno nakon Drugog svjetskog rata mučeni i ubijani, a među njima su i sluga Božji fra Andrija Topić i 49 braće za koje se vodi crkveni postupak za proglašenje blaženima i svetima. Fra Željko Tomić ispričao nam je detalje događaja koji se odvio 7. veljače 1945. godine kada su partizanske postrojbe 8. dalmatinskog korpusa ušle u franjevački samostan na Širokom brijegu. Tamo su zatekli 12 fratara koje su nemilosrdno usmrtili vatrenim oružjem te zapalili u protuzrakoplovnom skloništu u samostanskom vrtu. Tako je mjesto koje je služilo za pomoć i skrivanje naroda od napada, zapravo pretvoreno u katakombe mučenika, ističe fra Željko. Ovaj događaj i posjet samom skloništu ulijeva jezu pogotovo sa spoznajom da su neki od njih još bili živi kada je vatra počela buktati te da se samo sklonište dugo nije smjelo otvoriti zbog straha od partizanske vlasti. Promatrajući našu povijest toliko je sličnih događaja; logori smrti, bunkeri gladi, plinske komore… U našoj bližoj povijesti vidljivo je kako se zlo opet ušuljalo i divljački razmahalo u Domovinskom ratu kada su stravični zločini počinjeni širom naše Domovine. No, ono što je bitno spoznati da ovo nije kraj tih povijesnih događaja. Iz svake prolivene kapi krvi i mučeničke smrti koja je pretrpljena s vjerom i nadom u Uskrsnuće rađaju se plodovi; sjajniji i trajniji nego što mi to možemo zamisliti. Dovoljno je samo zagledati se u muku i smrt našeg Otkupitelja koji nas je ljubio do kraja i tako nas oslobodio za vječni život i nepropadljivost. Tako i žrtva naših branitelja i širokobrijeških mučenika donosi plodove: novi naraštaji, nova zvanja koja su pozvana sa jednakom srčanošću i požrtvovnošću braniti svoj identitet i vjeru u današnje doba kada se zlo na još perfidnije  načine pokušava uvući i uništiti život.

Groblje mira

Nakon obilaska samostana i skloništa uputile smo se prema Memorijalnom centru- Groblje mira koje je posvećeno svim žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća iz hrvatskog naroda. Na groblju se podižu bijeli križevi s imenima i prezimenima vojnika i civila koji su poginuli i nestali, a čiji se grobovi često ni danas ne znaju. Centralni bijeli križ isti je kao i onaj koji se nalazi na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru. Neke od naših sestara i pripravnica pronašle su imena svojih predaka što je na poseban način obilježilo naš posjet. Ispred crkve sv. Josipa koja je izgrađena u sklopu centra nalazi se natpis fra Miljenka Stojića koji ujedno sažima smisao ovog našeg putovanja: Htjeli su ih izbrisati iz postojanja, a mi ih se ovdje sjećamo. Zlosilje nema zadnju riječ. Okupljamo se kao zajednica da bismo molili za naše pređe i razmišljali o sebi. Takve nas ništa ne može pobijediti.

Humac i Međugorje

Nastavile smo naše putovanje posjetom Humcu gdje se nalazi franjevački samostan i župa sv. Ante Padovanskog kao i novicijat hercegovačkih fratara. Tamo nas je fra Velimir Mandić proveo kroz staru i novu crkvu sv. Ante kao i kroz arheološki muzej koji je najstarija muzejska institucija u Bosni i Hercegovini. Mirni ambijent i snažni franjevački duh koji smo tamo osjetile „okrijepili“ su nas za daljnji put. Naposljetku, pošli smo se pokloniti našoj Nebeskoj Majci, Kraljici mira u Međugorje gdje smo u sabranosti i zajedništvu izmolili deseticu krunice, i pjesmom zahvalile za sve primljene darove i milosti u ovome danu.

Na ovome „putu u Emaus“ zaista smo susrele Gospodina; raspetog i mučenog u pokojnoj braći i žrtvama naše povijesti te Uskrslog; prisutnog u našim međusobnim susretima i odnosima, u našem pozivu i poslanju. I naša zajednica, izrasla na stijenama Dubrovnika, utemeljena na žrtvi i služenju onima najpotrebitijima ima u svojim temeljima plemenito poslanje: čuvati hrvatski identitet i prenositi ga novim naraštajima. Sada je na nama odgovornost, ne samo čuvati uspomenu na žrtvu naših predaka nego i živjeti po uzoru na njih; zagledani u Nebo, hrabri i nepokolebljivi u širenju vjere, spremni i položiti život ako treba jer znamo: kraj ovozemaljskog života tek je početak onog vječnog i neprolaznog.

Ja ipak znam što bje i kako bje.

Ne razasute na sve četir strane

Već u mom tijelu leže ukopane

Otaca mojih put i kosti sve!

Propao nije ni duh im ni lik:

Pognojili su tlo iz koga nikoh,

Njivu što gradim, putove što svikoh:

Njih mrtvih ja sam živi spomenik!

(Iz pjesme: Hrvatski kraljevi, Vladimir Nazor)

s. Ana Dujić, novakinja

U Dubrovniku je 28. ožujka, u samostanu sv. Marije na Dančama, večer uoči Cvjetnice - nedjelje Muke Gospodnje, preminula naša s. Anuncijata Oreč. Gospodin ju je pozvao k sebi u 86. godini života i 62. redovništva. Pokop i sveta misa zadušnica bit će 31. ožujka u 11 sati na Dančama.  

S. Anuncijata, krsnim imenom Iva, rođena je 25. srpnja 1940. u Tribistovu u Hercegovini od oca Mate i majka Delfe (rođ. Grubišić). Odrasla je u brojnoj kršćanskoj obitelji, uz dva brata i četiri sestre.

U matičnu kuću Družbe na Dančama došla je 4. svibnja 1961. godine. Novicijat je provela od 24. svibnja 1962. do 25. svibnja 1964. u franjevačkom samostanu u Pridvorju u Konavlima i u samostanu sv. Kuzme i Damjana u Stonu. Prve zavjete položila je 25. svibnja 1964., a doživotne 25. kolovoza 1969. u samostanu sv. Marije na Dančama u Dubrovniku.

Svoj redovnički život provela je najvećim djelom u Dubrovačkoj biskupiji. Djelovala je skoro po svim našim samostanima u Dubrovačkoj biskupiji i u franjevačkom samostanu u Cavtatu. Služila je u župi Putniković na Pelješcu i na otoku Šipanu. Tri godine je služila na otoku Krapnju u šibenskoj biskupiji. Većinu svoga redovničkoga služenja vršila je u Stonu u našim samostanima sv. Kuzme i Damjana i u samostanu sv. Nikole. Obnašala je različite službe i dužnosti u Družbi, od kućne poglavarice i vrhovne savjetnice, odgojiteljice kandidatica, njegovateljice starica do vrtlarice. Povjerene službe obavljala je u duhu franjevačke malenosti i jednostavnosti.

Zbog narušena zdravlja 2013. godine vraća se u Dubrovnik, na Danče u kuću maticu i tu ostaje do svoje smrti.

S. Anuncijata bila je jednostavna sestra, uslužna, požrtvovna i zauzeta u vršenju povjerenih dužnosti. Od 2019. godine, punih sedam godina bila je prikovana uz bolesnički krevet i na taj način posebna dionica Kristova križa i patnje koju je vedro i s ljubavlju nosila te strpljivo prikazivala za Družbu i spasenje svijeta. Dok se s Gospodinom uspinjala na vrh svoje Kalvarije, u zajednici je stvarala pozitivno i vedro ozračje. Zanimala se za svaku sestru i radovala svakoj novoj kandidatici. Upravo s njima, s našim mladima je tako rado i gromoglasno znala pjevati Gospodinu i nebeskoj Majci na svom bolesničkom krevetu.

Vjerujemo da je i njezina dugogodišnja patnja izvor obilja blagoslova i milosti za našu Družbe i za cijelu Crkvu, jer je bila osoba molitve, duboke vjere i pouzdanja u Gospodina.

S. Anuncijata se preselila u kuću Očevu u jubilarnoj Godini Sv. Franje. Čvrsto se nadamo da ju je Gospodin, nakon dugogodišnjeg redovničkog života i tolikog trpljenja našao spremnu za susret s Njim. Vjerujemo da je i ona među onima o kojima pjeva sv. Franjo u Pjesmi stvorova: „Blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj tvojoj jer druga im smrt nauditi neće.“

Zahvalne smo Gospodinu za dar redovničkog života s. Anuncijate, za njezino svjedočanstvo vjere i strpljivog nošenja dugogodišnjeg križa bolesti, za radost i vedrinu kojom nas je obasipala s bolesničke postelje i za sve dobro koje je na vidljiv i nevidljiv način utkala u život naše Družbe.

Neka joj Gospodin bude nagrada, primi je u društvo nebesnika i obdari vječnom radošću svoga lica.

U kući matici na Dančama 15. i 16. studenoga, okupile su sestre sa svih strana naše Družbe na Jubilejskom zborovanju obilježavajući dva velika Jubileja. Ponajprije Svetu jubilarnu godinu 2025. koju slavimo u zajedništvu s cijelom Crkvom pod geslom Hodočasnici nade i drugi povod našega okupljanja je bila 100. godišnjica službenog pridruživanja naše Družbe Franjevačkom redu i potvrda prvih Konstitucija (1925.-2025.) Družbe pod geslom Milost naših početaka.

Program našega Jubilejskog zborovanja kroz ova dva dana je bio molitveni i rekreativni, a završio je zajedničkim hodočašćem u Baziliku čudotvorne Gospe Sinjske u Sinj.

Proslava je započela pozdravom Časne Majke s. Darije Jovanović u kojem je ukratko spomenula sve važne trenutke iz povijesti naše Družbe. Želimo se uvijek iznova, u poniznosti, prisjećati tih trenutaka i kako je rekao papa Franjo: “Kazivati vlastitu povijest znači uzdizati hvalu Bogu i zahvaljivati mu za sve Njegove darove.”

U 9 sati je uslijedila molitva Treceg časa nakon koje je s. Katica Dabo održala predavanje o povijesnom slijedu naših Konstitucija. Nakon predavanja smo proslavili Svetu Misu koju je predvodio gvardijan franjevačkog samostana Male braće u Dubrovniku i kustod Franjevačke kustodije svetog Jeronima u Zadru fra Tomislav Šanko. 

Fra Tomislav nas je u svojoj propovijedi o upornoj udovici i nepravednom sucu ohrabrio da ustrajemo u našim molitvama jer se Bog nikada ne umara slušati nas. Spomenuo je da Božji odgovor na naše molitve može biti: ‘Da’, ‘Ne još’ ili ‘Imam nešto bolje za tebe.’ Također nam je dao zanimljiv poticaj da, čitajući ovo Evanđelje, Boga vidimo kao upornu udovicu koja svaki dan neumorno kuca na vrata našega srca. 

U popodnevnom programu, s. Ružica Barić nas je kroz molitvu Gospine krunice provela kroz najvažnije trenutke naše višestoljetne povijesti. S. Ružica nas je, vodeći se geslom ove Jubilejske godine “Hodočasnici nade”, na simboličan način pozvala da, moleći krunicu, hodočastimo oko našeg samostana i prisjetimo se svih važnih trenutaka ovoga mjesta koje je od 15. do 17 stolljeća služilo kao mjesto sigurnosti, utjehe i nade za sve okužene grada Dubrovnika. 

U večernjim satima, naše kandidatice, postulantice, novakinje i juniorke su nam pripremile igrokaz o sv. Franji pod nazivom: “Milost početaka.” Prisjećajući se početaka naše Družbe na ovoj Gospinoj hridi, naše najmlađe su nam na humorističan, ali dirljiv način približile također i prve trenutke života našega Oca sv. Franje. Kroz igrokaz su se provukle poznate franjevačke pjesme ‘Slatko je u mom osjetiti srcu’ i ‘Glasnik velikoga kralja’, a na kraju su, dajući hvalu Gospodinu, zapjevale Pjesma stvorova čiju 800. godišnjicu slavimo ove godine.

Sljedeći dan 16. studenoga, u ranim jutarnjim satima, krenule smo na hodočašće u Sinj, našoj Gospi Sinjskoj, u zahvalu za 100 godina od crkvenog odobrenja naših prvih Konstitucija. Putovanje je bilo popraćeno “Radijskom emisijom” koju su pripremile naše novakinje, s. Sanja, s. Ana i s. Irena. Uz česte glazbene stanke, govorile su nam o gradu Sinju, o Sinjskoj Alki i o snazi Marijina zagovora koji je 1715. godine spasio grad Sinj od deset puta brojnije vojske Osmanlija. Mikrofon su također prepustile i našim starijim sestrama koje su svjedočile o čudesnoj Božjoj providnosti i snazi Marijinog zagovora koji je u mnogim životnim situacijama bio nada i spas onima koji su se utjecali našoj Gospi od Danača. 

U Bazilici čudotvorne Gospe Sinjske misu je slavio sinjski župnik fra Antonio Mravak, a na orguljama je svirala školska sestra franjevka Anđela Crnjac sa zborom mladih kojem smo se na njihov poziv rado pridružile. 

Fra Antonio nas je velikodušno ugostio na ručku, nakon kojeg smo se vratili u Baziliku. Tamo nam je približio burnu povijest sinjskog franjevačkog samostana i povijest štovanja slike Gospe Sinjske sve od 1687. godine kada su je franjevci, bježeći pred Osmanlijama, iz Rame prenijeli u Sinj. Naposljetku smo imali priliku i razgledati Arheološku zbirku Franjevačkog samostana. 

U više navrata smo se prisjetili i naših palih branitelja i ubijenih fratara sinjskog samostana koji su vjerno i ponosno dali svoje živote za Boga i Domovinu. Evanđelje toga dana nam ulijeva nebesku nadu da nikome on njih neće propasti njegova nagrada: “Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti.”

Hodočašće smo završili u busu, gdje se nastavilo moliti, pjevati i slaviti Boga, a za kraj su nam novakinje pripremile i jedan kviz o povijesti naše Družbe. Kvizu su se obradovale sve sestre, a pogotovo naše najmlađe koje su na zabavan način imale priliku ponoviti bogatu povijest zajednice u koju su ušle.

Protekla subota i nedjelja 15. – 16. studenoga bili su dani sestrinskog zajedništva, ispunjeni radošću, veseljem i pjesmom jer je Bog posebnim milostima pohodio svoje malo, ali zahvalno stado. Neka se On uvijek i u svemu proslavi. 

Lea Breskovac, kandidatica

Blagdan naše nebeske zaštitnice Sv. Marije od milosti - Gospe od Danača svečano smo proslavili u nedjelju 19. listopada 2025. u našem samostanu na Dančama u Dubrovniku. Središnje koncelebrirano euharistijsko slavlje predvodio je fra Tomislav Šanko, gvardijan franjevačkog samostana Male braće u Dubrovniku i kustod Franjevačke kustodije Sv. Jeronima – Zadar.

Liturgija Crkve za ovu 29. nedjelju kroz godinu, misijsku nedjelju, ponudila je čitanja koja govore o snazi molitve. “Ovo mjesto Danče je nastalo kao utočište za ljude koji su, nažalost, bili bolesni od kuge i umirali. Bila je ovdje patnja, a žene koje su tu bile prve i brinule se za osobe uz malu crkvicu, davale su sebe i crpile snagu iz Božje blizine”, podsjetio je propovjednik.

Ono što je ljudima najveća snaga je ta intima i blizina s Bogom u molitvi i to se posebno na ovom mjestu osjeća, kazao je gvardijan fra Tomislav i nastavio: “Zanimljivo je kako je ovo mjesto koje je nekada bilo mjesto patnje i bolesti, postalo mjesto Božje blizine. Tako Bog u svojoj promisli i u našem životu, sve naše križeve i teškoće i patnje i samoće i bolesti, može okrenuti na dobro.” Ako nema te intimne blizine s Bogom, uzalud je sve.

Propovjednik je nadalje istaknuo poznatu sliku Mojsijeve molitve kad je njegov narod bio slab i umoran. Dok su Mojsiju ruke bile podignute prema nebu, njegov narod je pobjeđivao. Kad se umorio i nije više mogao držati podignute ruke, narod je gubio. Naglasio je tu fra Tomislav domišljatost ljubavi i kako ljubav uvijek nađe put. Drugi su Mojsiju pomogli držati ruke uzdignute prema nebu kada on sam to više nije mogao.

Povezao je propovjednik tu sliku sa situacijama u svakodnevnom životu vjernika ohrabrujući ih da upravo onda kada im je teško, to pretvore u molitvu, u susret s Bogom. “Nekad ne možeš sam, nekad ti ruke padnu. Onda trebaš zamoliti nekoga da moli za tebe”, poručio je predvoditelj slavlja posvjedočivši to konkretnim primjerima iz života.

Uz brojne vjernike koji s radošću dolaze na ovo godišnje slavlje, na misi su sudjelovale mnoge sestre s Danača i iz Stona s vrhovnom poglavaricom Družbe s. Darijom Jovanović kao i redovnice iz drugih zajednica. Koncelebrirali su župnik don Marin Lučić, svećenici franjevci i dominikanci i jedan isusovac. Liturgijsko pjevanje animirala je s. Katica Dabo s redovničkim pripravnicama, novakinjama i postulanticama. Misa je prikazana za sve dobročinitelje Družbe.

Na kraju mise okupljeni vjernici zajedno su izmolili Posvetnu molitvu Gospi od Danača, a pola sata prije mise molila se krunica.

U crkvi Gospe od Milosti također se slavila jutarnja misa na koju su došli vjernici iz raznih dijelova Grada kako bi sa sestrama podijelili radost slavlja njihove, ali i dubrovačke, zaštitnice.

Zavjetna crkva Sv. Marije od milosti na Dančama, sada naša samostanska crkva, sagrađena je odlukom Dubrovačkog senata u 15. st. (1457.) gdje je u isto vrijeme sagrađen i lazaret za okužene (jer su kužne epidemije bila česta pojava u ono doba). Crkvica, koju je posluživao svećenik o trošku Republike, sagrađena je s ciljem da onima koji tu umiru u doba kuge bude znak Božje blizine, nade i utjehe da nisu sami u svojoj patnji.

Vrlo rano je postala omiljeno svetište Dubrovčana koji su se utjecali Gospinom zagovoru tražeći utjehu i pomoć. Svojevrsnu višestoljetnu povijest vjere i ufanja tolikih koji su hodočastili Gospi na Danče u različitim životnim nevoljama, svjedoče i brojne zavjetne pločice, postavljene kraj glavnog oltara kao simbol zahvalnosti Majci za primljene milosti.

Od 16. stoljeća crkva je postala i zavjetno svetište dubrovačkih pomoraca, a običaj pozdravljanja brodova zvonjenjem živi i danas.

Uz crkvu je samostan – kuća matica nas Sestara franjevki od Bezgrješnog začeća (Dančarki) koje tu boravimo i već stoljećima čuvamo ovo Gospino svetište.

Lijepo reče fra Tomislav Šanko, propovjednik na svečanoj popodnevnoj misi: „Danče nisu samo uspomena prošlosti. To je živa škola molitve: tamo gdje je bilo mjesto umiranja, bolesti i tame, Bog je podigao svjetionik nade.“

I mi današnje sestre, želimo nastaviti tu misiju nade. Želimo biti ruke uzdignute na molitvu (poput Mojsijevih) za cijeli svijet, ustrajne u molitvi poput uporne udovice iz evanđelje i vjerne u predanju Gospodinu kao Marija. 

Foto: Angelina Tadić i s. Kornelija Zorić

U utorak 30. rujna i u četvrtak 2. listopada u našem samostanu svetog Nikole u Stonu, održane su radionice za djecu uoči blagdana svetog Franje Asiškog. Radionice je vodila i osmislila sa sestrama novakinjama s. Finka Zrinušić. Svrha radionica bila je približiti djeci karizmu svetog Franje Asiškog koji već stoljećima nadahnjuje mnoge franjevačke zajednice svojim siromaštvom, nesebičnim služenjem drugima i ljubavlju prema prirodi.

Budući da ove godine franjevačke zajednice slave 800 godina od Pjesme Stvorova koju je sveti Franjo napisao hvaleći sve stvoreno: od vode, vatre i zemlje do čovjeka i smrti, poseban naglasak bio je na približavanju prirode kao posebnog mjesta gdje se susreću Bog i čovjek.

Tako je u utorak održana prva radionica za djecu vrtićke dobi te školarce od 1. do 4. razreda. Na njoj su djeca imala priliku vidjeti samostan svetog Nikole i pobliže upoznati život naših sestara koje se trude po uzoru na "Asiškog siromaha" služiti drugima. Da ne bi sve ostalo na priči, imali su priliku razgovarati i sa "pravim" svetim Franjom i od njega saznati nešto više o njegovim viteškim snovima, susretu s gubavcem i putu obraćenja.  

Nakon toga, pogledali smo crtić u kojem se prikazuje poznata zgoda iz života sv. Franje koji je uspio svojim pristupom i ljubavlju pripitomiti čak i vuka. Na kraju je uslijedila radionica izrada životinja iz prirode (ptica, buba, riba) gdje su djeca od jesenskog lišća izrađivala svakovrsne životinje na papiru.

U četvrtak se održala radionica za djecu od 5. do 8. razreda koja su također imala priliku kroz pitanja i razgovor pobliže upoznati Franju i franjevačku karizmu. Nakon što smo odslušali Pjesmu Stvorova uslijedila je malo drugačija kreativna radionica. Djeca su na kamenju različitih boja prikazala razne pojave, životinje i biljke iz prirode; zvjezdanu noć, oganj i vatru, leptire i ribe i još mnoge druge ljepote prirode. Osim što smo pobliže upoznali svetoga Franju bila je ovo posebna prilika i za međusobni susret i zbližavanje svih sudionika kroz zajedničku igru i rad. Neka nas sveti Franjo prati i zagovara kako bi i mi naučili prepoznati Božje djelo u svemu stvorenomu oko nas te zajedno s njime radosno kliktati:

Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri,

tvoja je hvala i slava i čast

i blagoslov svaki.

Tebi to jedinom pripada,

dok čovjek nijedan dostojan nije

ni da ti sveto spominje ime.

s. Ana Dujić, novakinja

Pokop pok. s. Danijele bit će 6. listopada u 11 sati. Sv. misu zadušnicu predvodit će fra Tomislav Šanko, gvardijan samostana Male braće u Dubrovniku i kustod Franjevačke kustodije sv. Jeronima – Zadar, a sprovodne obrede don Marin Lučić, župnik Katedrale Gospe Velike i upravitelj Župe sv. Andrije u Dubrovniku.

S. Danijela, krsnim imenom Mila, rođena je 4. kolovoza 1948. u Sovićima u Hercegovini, u župi sv. Stjepana - Gorica od roditelja Križana i Matije rođ. Bošnjak. U družbu Sestara franjevki od Bezgrešnog začeća na Dančama došla je 12. kolovoza 1964. godine, gdje je i obukla redovničko odijelo 4. prosinca 1965. i započela novicijat. Nakon novicijata provedenog u Pridvorju u Konavlima položila je prve zavjete u kući matici na Dančama 5. prosinca 1967., a doživotne 5. prosinca 1972. također na Dančama u Dubrovniku. Nakon položenih doživotnih zavjeta odlazi u Zagreb gdje će završiti Katehetski institut pri KBF-u.

Od početka redovničkog života živjela je i radila na mnogim mjestima ne samo u na području Dubrovačke biskupije nego i u drugim biskupijama u Hrvatskoj i izvan nje. Služila je u gotovo svim samostanima Družbe i na više filijala.

Kao katehistica i voditeljica crkvenog pjevanja više puta služila je u Brodarici i na Krapnju u Šibenskoj biskupiji, također u Novalji u Krčkoj biskupiji kao katehistica i kasnije kuharica. U nekoliko navrata djelovala je u Stonu u oba naša samostana i u kući matici na Dančama. Nekoliko godina bila je na službi u Čapljini u Mostarskoj biskupiji. Niz godina provela je u Njemačkoj služeći najprije kao odgojiteljica u djevojačkom domu (Wangen- - Stuttgart), potom kao katehistica u Stuttgartu i naposlijetku u Caritasovom domu za starije i nemoćne osobe u Ludwigshafenu/Rh.

Zbog bolesti zadnjih nekoliko godine života provodi u Stonu u samostanu sv. Nikole, a 2024. zbog uznapredovale teške bolesti dolazi na Danče gdje će dovršiti svoj životni put.

S. Danijelu ćemo pamtiti po vedrini duha i osmjehu kojim je osvajala srca, kako u povjerenom joj radu tako i u teškoj bolesti. Urednost i osjećaj za lijepo bili su dio njene osobnosti. Svoje redovništvo živjela je kao jednostavna i vedra franjevka, čiji će spomen ostati trajno upisan u srcima ljudi gdje je djelovala i u srcima sestara.

U godini franjevačkih jubileja kada slavimo 800 godina Pjesme stvorova, pjevamo sa sv. Franjom: „Hvaljen budi, Gospodine moj, po našoj sestri tjelesnoj smrti kojoj nijedan smrtnik umaći neće. Blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj tvojoj jer druga im smrt nauditi neće.“

Čvrsto se ufamo da je Gospodin našu pokojnu s. Danijelu, nakon dugogodišnjeg redovničkog života, a pogotovo nakon teške bolesti „našao po volji presvetoj svojoj“ i primio u svoje vječne stanove gdje boli ni smrti više nema, pripravljene onima koji ga ljube.

Zahvalne Gospodinu za život naše s. Danijele, za sve što je revnim i predanim služenjem u povjerenim dužnostima i službama, utkala u život Družbe i cijele Crkve, molimo da joj Gospodin bude nagrada i daruje vječni mir i radost.

U kući matici Sestara franjevki od Bezgrešnog začeća na Dančama u Dubrovniku 27. i 28. lipnja 2025. radosno smo proslavile dva važna događaja u životu jedne redovničke zajednice: ulazak u novicijat i polaganje prvih zavjeta. Duhovna priprava za te događaje bile su duhovne vježbe od 23. do 27. lipnja 2025. godine koje je predvodio opat o. Jeronim Adam Marin, OSB iz benediktinskog samostana na Ćokovcu i opat Slavenske benediktinske kongregacije. Tema duhovnih vježbi bili su psalmi kroz koje otkrivamo kako Bog pohađa čovjeka, što uistinu znači biti čovjek i kako u različitim životnim situacijama pronaći Boga.

Na svetkovinu Srca Isusova 27. lipnja, tri postulantice Irena Čemerika, Ana Dujić i Sanja Maglica započele su godinu novicijata. Nakon dvije godine početne formacije u kandidaturi i postulaturi, odlučile su nastaviti svoj hod prema zavjetovanju evanđeoskih savjeta baš u ovoj redovničkoj Družbi, htijući se tako više suobličiti Kristu. Jednostavan obred uvođenja u redovnički život predvodila je vrhovna poglavarica s. Darija Jovanović u nazočnosti zajednice. Ovaj početak novicijata sretno se uklopio u svetkovinu Srca Isusova i dan posvete hrvatskog naroda tom Presvetom Srcu.

Sutradan na blagdan Bezgrešnog Srca Marijina novakinja s. Marieta Proleta, završivši godinu novicijata položila je svoje prve zavjete u ruke vrhovne poglavarice s. Darije Jovanović. Svečanu svetu misu s početkom u 10 sati predvodio je opat o. Jeronim Adam Marin.

Homiliju je izrekao o. Stanko Pažin, karmelićanin koji je između ostalog rekao: 

„Draga s. Marieta, što je to što mi danas slavimo? Slavimo Božje djelo. Apostolska pobudnica o posvećenom životu Vita Consecrata (br. 17) ovako opisuje poziv u posvećeni život referirajući se na događaj Kristova preobraženja na gori Tabor: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni: Njega slušajte!“ (Mt 17,5). Slijedeći taj poziv, pozvana osoba se povjerava ljubavi Boga koji je hoće u svoju isključivu službu, te se posvema posvećuje Njemu i njegovu planu spasenja. Tu se krije smisao zvanja u posvećeni život: inicijativa posve Očeva (usp. Iv 15,16), koji od onih koje je pozvao traži odgovor potpunog i isključivog posvećenja. Iskustvo te besplatne Božje ljubavi do te je točke duboko i snažno da osoba zamjećuje da mora odgovoriti bezuvjetnim posvećenjem svoga života, predajući sve, sadašnje i buduće, u njegove ruke.“

Tumačeći dalje u homiliji smisao redovničkih zavjeta, propovjednik je naveo primjer Bezgrešne Djevice i rekao: „Marija je uzvišeni primjer savršenoga posvećenja, u punoj pripadnosti i posvemašnjemu predanju Bogu. Izabrana od Gospodina, koji je u njoj htio dovršiti tajnu Utjelovljenja, podsjeća posvećene osobe na prvenstvo Božje inicijative. Istodobno, davši svoj pristanak božanskoj Riječi, koja je u Njoj postala tijelom, Marija se postavlja kao uzor prihvaćanja milosti od strane ljudskog stvorenja.“

Zaključujući homiliju o. Stanko je ohrabrio zavjetovanicu s. Marietu da hrabro i bez straha nastavi slijediti Krista prihvaćajući Božju volju i surađujući s Božjom milošću. Na tom putu suobličenja Kristu sakramenti i molitva dani su nam kao oruđe i hrana. I zato „Ustani i ne boj se, s. Marieta, završio je o. Stanko svoju nadahnutu propovijed.

Nakon homilije uslijedio je obred zavjetovanja te blagoslov i primanje koprene, križa, Pravila i Konstitucija naše Družbe. Nakon polaganja prvih zavjeta, sestra Marieta izmijenila je cjelov mira kao znak primanja u zajednicu sa svim nazočnim sestrama Družbe što je uvijek dirljiv trenutak sestrinskog zajedništva.

Liturgijsko pjevanje pod misom predvodile su novakinje, kandidatice i postulantice pod vodstvom s. Katice Dabo.

Zahvalne Bogu što našu Družbu u svojem milosrđu tako očito pohađa novim zvanjima, molimo moćni zagovor Gospe od Danača – Sv. Marije od milosti da čuva i prati sve one koji su se odazvali Božjem pozivu i izmoli našoj Dubrovačkoj biskupiji i cijeloj Crkvi nova sveta zvanja.

Na X. redovitom Vrhovnom kapitulu naše Družbe, u utorak 25. veljače 2025., izabrano je nova Vrhovna uprava za slijedeće šestogodište.

S. Darija Jovanović ponovno je izabrana za vrhovnu poglavaricu,

s. Finka Zrinušić za vrhovnu zamjenicu i prvu savjetnicu,

s. Marija Jovanović za drugu savjetnicu,

s. Ružica Barić za treću savjetnicu i

s. Darka Perić za četvrtu savjetnicu.

Vrhovni kapitul se održava u kući matici na Dančama u Dubrovniku od 16. veljače do 1. ožujka 2025. pod geslom „U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani!“ (Rim 12,12)

Kao i svake godine, u treću nedjelju listopada proslavili smo blagdan naše zaštitnice Gospe od Danača. Ove godine je to bilo u nedjelju 20. listopada.

Svečanu popodnevnu misu u zavjetnoj crkvici sv. Marije od milosti na Dančama predvodio je fra Pavle Ivić, tajnik franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri.

U propovijedi je fra Pavle istaknuo da pitanje koje je Isus postavio učenicima „Što hoćete da vam učinim?“ postavlja i svakome od nas kao pitanje ohrabrenja, te je to pitanje ujedno odraz njegove ljubavi prema svakome od nas, očitovanje snage njegova milosrđa i njegove milosti. Naglasio je i da je svatko od nas došao sa svojim potrebama, ali Gospodin pita „Što hoćeš da učinim u tvom životu da ti pokažem i dokažem da sam ja živi Bog bez kojega ne možeš? Koliko god se trudio u životu stvarati nešto svoje, ja stojim kao tvoj Bog koji stoji na koncu svake tvoje odluke i čekam i opraštam.“ Potaknuo je vjernike da ovo slavlje bude svima na poticaj i ohrabrenje da nikada ništa u životu ne čine ništa mimo Božje presvete volje, nikada mimo njegovih svetih zakona i odredaba, kao i da u svijetu u kojem žive budu prepoznati po služenju, ne po oholosti, nego po poniznosti koja uvijek sazrijeva u služenju drugima, ljubljenju drugih i osposobljavanju drugih da i oni sve snažnije ljube živoga Boga.

Osnažio nas je da Gospodinu kažemo: „Gospodine, učini me spremnim i dostojnim poput tvoje majke, majke milosti, da mogu jednoga dana biti u tvom kraljevstvu!“ Istaknuo je da smo u ovom životu prepušteni bolima i iskušenjima, ali oni su tu da nas ojačaju, ne nužno za ovozemaljski život, ali svakako za vječnost, nastavivši: „Zato kada život zaboli, kada život pritisne, to nije razlog za odustajanje, nego je to razlog da se sjetimo da je i moj Gospodin trpio, i moj Gospodin je patio, i zato osnažen njegovom pobjedom i ja ću pobijediti, budem li se držao svoga živoga Boga neću se izgubiti“.

Potaknuo je hodočasnike da ako su došli s nekom kušnjom, nekom poteškoćom na ovo slavlje, da ih predaju moćnom zagovoru Sv. Marije od milosti koja nam i danas pokazuje da je njezin Sin živ, da osluškuje svaki naš otkucaj srca, svaki naš vapaj i da nas neće nas ostaviti praznih ruku. Ali naše ruke mogu ostati prazne ako se vodimo logikom ovoga svijeta i pokušavamo biti bogati u ovome svijetu, a osiromašeni za život vječni.

Fra Pavle se zahvalio sestrama što molitvom prate njegov poziv, sjetivši se da se njegov poziv rodio upravo u ovoj samostanskoj crkvi, te je i sam poželio svoj život predati Gospodinu dok je u toj crkvi gledao svoju sestru koja polaže doživotne redovničke zavjete. Posvjedočio je: „Ove časne Dančarke poznate u ovom gradu, bez kojih bi ovaj grad bio osiromašen, su sestre koje su duhovno, poput infuzije, hranile moj duhovni poziv, molile za mene, mole i danas!“

Posebnu radost je iskazao zbog velikog broja novih duhovnih zvanja naše redovničke zajednice, potaknuvši mlade sestre da budu ustrajne.

Homiliju je zaključio je pozivom svima: „Ohrabri se, brate i sestro, Bog koji je živ neće nas ostaviti praznih ruku, već večeras, po zagovoru svoje Majke od milosti želi nam dati obilje svoga blagoslova, želi nam dati obilje njegove snage, želi nam dati milost da nas i drugi prepoznaju njegovima, prepoznaju kršćanima“.

Pola sata prije popodnevne mise naše pripravnice su predvodile krunicu. Misa je slavljena i ujutro, a predvodio ju je također fra Pavle.

Starodrevna zavjetna crkvica Sv. Marije od milosti na Dančama, a sada naša samostanska crkva, sagrađena je odlukom Dubrovačkog senata 1457. gdje je u isto vrijeme sagrađen i lazaret za okužene. Vrlo rano je postala omiljeno svetište Dubrovčana koji su se utjecali Gospinom zagovoru tražeći utjehu i pomoć u nevoljama života. Od 16. stoljeća crkva je postala i zavjetno svetište dubrovačkih pomoraca, a običaj pozdravljanja brodova zvonjenjem živi i danas.

Na crkvu je „naslonjen“ samostan, kolijevka i kuća matica naše Družbe gdje sestre borave već duga stoljeća, čuvajući malo Gospino svetište, moleći Majku od milosti da isprosi od svoga Sina Isusa Krista milost spasenja za sve koji nam se preporučuju u molitve i za sav svijet.

Foto: Šime Zubčić

U samostanu na Dančama 24. i 25. rujna 2024. održan je seminar o franjevaštvu za sve sestre koji je predvodio fra Miljenko Hontić, provincijal Hrvatske provincije svetog Jeronima franjevaca konventualaca.

U središtu seminara bilo je razmatranje života svetog Franje i franjevačkog identiteta koji je odraz Franjine duboke čežnje i nastojanja da suobliči svoj život s Kristovim.

Sveti Franjo postavio je Evanđelje u temelj svoga djelovanja i pritom nije filozofirao o Božjoj riječi, već ju doslovno prihvaćao i konkretno živio u zajedništvu sa svojom braćom. Zato se srž franjevačkog poziva i može sažeti u tri riječi: Biti drugi Krist. Iako je Franjino razmišljanje i djelovanje bilo radikalno ne samo za ondašnje ljude, već i za crkvene vlasti koje se nisu uvijek slagale s njim, Franjo je uvijek bio pod okriljem Crkve i podupirao je svojim svetim životom. Znao je da je temeljna postavka franjevačkog identiteta upravo izgradnja osobnog odnosa s Isusom Kristom.

Ove riječi kojima je fra Miljenko razlagao franjevačku karizmu i identitet nisu samo davno zaboravljena želja svetog Franje za ono vrijeme, već aktualna stvarnost koju smo pozvani i danas živjeti. Na kraju svakog nagovora sestre i pripravnice koje su sudjelovale na seminaru imale su priliku kroz pitanja razmišljati o temama u kontekstu današnjeg vremena i naše zajednice. Franjevačko zajedništvo simbol je jedinstva i prvo mjesto na kojem smo pozvani konkretno svjedočiti Evanđelje jest naša redovnička zajednica.

Iz odnosa s Kristom rađa se duhovna ljubav koja stvara i nosi zajednicu te daje primjer i svjetlo onima izvana koji nam se obraćaju u potrazi za utjehom i ohrabrenjem. A sada je na svakome od nas, od najmlađih do najstarijih da promišljamo o Franjinim riječima i u osluškivanju potreba današnjeg vremena propitujemo sebe: Kako ja mogu, na tragu sv. Franje, pomoći u obnovi Crkve danas? Ne kroz filozofiranje i apstrakciju, već u jednostavnosti i konkretnosti svakodnevnog života.

Ana Dujić

U četvrtak 4. srpnja 2024. u popodnevnim satima obradovao nas je svojim posjetom generalni ministar Reda Manje braće fra Massimo Fusarelli koji je taj tjedan bio u službenom pohodu Franjevačkoj provinciji sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru. Fra Massimo je treći generalni ministar Manje braće koji je pohodio Danče. Prvi je bio fra John Vaughn koji nas je posjetio 1985., a Svete 2000. godine na Dančama je bio fra Giacomo Bini.

General fra Massimo je došao u pratnji fra Tomislava Šanko, provincijalnog ministra zadarske Provincije, bliske našoj Družbi od starine.

Bio je to posjet izvan protokola, ispunjen franjevačkom jednostavnošću, neposrednošću i radošću. Generala smo dočekale u crkvi s pjesmom našoj Zaštitnici Gospi od Danača. Inspiriran ljepotom Danača fra Massimo nam je uputio kratki nagovor (prevodio fra Tomislav) o ljepoti kao jednom od Božjih atributa. Sv. Franjo je bio oduševljen Božjom ljepotom, ljepotom njegove ljubavi i ljepotom stvorenja.

U Godini smo jubileja Stigmata. Franjo je duboko doživio ljepotu Božje ljubavi, ali i bol. Franjino iskustvo stigmi nam govori da ona prava, unutarnja ljepota ima i drugu stranu, a to je bol, rane. Fra Massimo nas je pozvao da kao franjevke budemo žene koje svjedoče onu pravu unutarnju ljepotu jer Bog je istinska ljepota. Takvo svejdočanstvo je današnjem svijetu itekako potrebno.

Nakon što je General završio svoj nadahnuti nagovor sestre i naše pripravnice, koje su za tu priliku došle sa Šipana (tamo su bile kao animatori na dječjem kampu), imale su priliku postavljati pitanja na koja je fra Massimo spremno odgovarao. Pitanja su se uglavnom odnosila na stanje u Redu, posebno na duhovna zvanja. Duhovnih zvanja ima najviše u Africi i na Dalekom istoku (Vijetnam), u Evropi nažalost vrlo malo, s izuzetkom Hrvatske i BiH, a po broju duhovnih zvanja daleko ispred svih je Hercegovačka franjevačka provincija. Na kraju nas je General zamolio da njega i cijeli Red pratimo molitvom jer sestre su uvijek bile one koje su braću pratile molitvom i žrtvom, kao nekoć sv. Klara sv. Franju.

Nakon blagoslova kojeg nam je udijelio o. General svi zajedno smo zapjevali Pjesmu stvorenja.

Uslijedilo je bratsko druženje i pjesma u našoj blagovaonici.

Fra Massimo nije mogao sakriti oduševljenje ljepotom Danača i nije se mogao nadiviti svemu što ga okružuje. Osobito se divio moru i galebovima koji kao da su znali da je s nama poseban gost pa su nas veselo nadlijetali i igrali se na vjetru.

Bogu hvala za ovaj lijepi susret bratskog zajedništva koji nas je potaknuo na veću vjernost franjevačkim idealima odnosno nasljedovanju Krista na Franjinom tragu! 

Neka Gospodin podari snagu i mudrost fra Massimu u vođenju Reda, a cijelom franjevačkom Redu istinsku obnovu svetim življenjem Evanđelja i novim duhovnim zvanjima!

U nedjelju, 23. lipnja 2024. godine u kući matici u Dubrovniku na Dančama, prožeto sestrinskom radošću, svečano je održano primanje u novicijat postulantice Mariete Prolete i ulazak kandidatica: Ane Dujić, Nikoline Ševo, Sanje Maglice i Irene Čemerika u postulaturu.

Procesijom s križem i ulaznom pjesmom posvećenoj Blaženoj Djevici Mariji u samostanskoj crkvi Svete Marije od milosti započeo je obred. Časna majka s. Darija Jovanović uputila je pozdrav budućoj novakinji, postulanticama, odgajateljicama i svim nazočnim sestrama. Svečanost je započela večernjom molitvom uoči slavlja rođenja svetog Ivana Krstitelja – onog koji je u potpunosti ostvario svoje poslanje za koje je bio predodređen od Presvetog Trojstva.

Sveti Ivan Krstitelj, koji je od rođenja „pripravljao put Gospodinu“ propovijedajući i žrtvujući se u pustinji, stavljen je kao primjer svetosti pred novakinju Marietu da i ona odvažno zakorači u ovu „godinu kušnje“ koja će joj biti priprava za njezin redovnički život i ispunjenje njezinog poslanja. Marieta je pred časnom majkom s. Darijom i svim nazočnim sestrama uputila svoju molbu za pristupanje redovničkoj obitelji i želju da ju zajednica nauči što savršenijem služenju Gospodinu.

Pred Marietu je od samog ulaska u zajednicu stavljen i primjer svetog Franje. Čitav njegov život bio je prožet znakom križa. Sveti Franjo je preko bolesti i trpljenja, koje je radosno podnosio, okusio dubinu Božje ljubavi, ali i bol koju je Gospodin podnio za nas žrtvujući se na križu. S. Darija je tako Marieti predala Franjin križ (tau) da je podsjeća na Božju ljubav prema njoj i posebnu Božju prisutnost u ovom vremenu intenzivnijeg duhovnog hoda. Svijeću koju je Marieta položila na oltar, kao simbol uskrsnog Krista, svijetlo je koje će ona donositi drugim ljudima u ime zajednice Sestra franjevki od Bezgrešnog začeća.

Kandidatice Ana, Nikolina, Sanja i Irena bile su primljene u postulaturu te su u ime cijele zajednice uputile molitve Gospodinu kojima su izrazile zahvalnost za primljene milosti i tražile duhovnu snagu za nastavak njihovog puta i puta cijele zajednice.

Ovi događaji velika su radost ne samo za ovu zajednicu, već i za cijelu Crkvu, jer su živi dokaz da Gospodin i danas poziva i hrabri mlade duše da posvete život Njemu i radu za Njegovo kraljevstvo na zemlji.

Ana Dujić i Irena Čemerika

Kako bi se radovali za svoje mladosti (usp. Prop 11,9) put nas je odveo u Gospićko-senjsku biskupiju na dvanaesti Susret hrvatske katoličke mladeži (SHKM). Susret je održan 4. svibnja 2024. godine u Gospiću u prisustvu od oko 10.000 mladih iz cijele naše domovine. 

Susret je započeo predstavljanjem redovničkih zajednica, uz prisutnost laičkih zajednica i udruga na trgu Stjepana Radića, gdje su mladi mogli pristupiti štandovima i saznati što je to duhovni poziv, čuti o čudesnim putevima kojima je Gospodin pozvao mnoge da „ribare” na Njegovoj barci morem ovoga života dovodeći druge ljude k Njemu te čuti i svjedočanstva vjernika laika. Blago naše hrvatske Crkve, koje se očitovalo u mnoštvu različitih Redova prisutnih na jednom mjestu, ispunilo nam je srca zahvalnošću Bogu za svećenike, redovnike i redovnice po kojima je On živ među nama, po kojima nam daruje sebe i svoju Riječ. Vjera naših mladih koji nastoje slijediti Krista u ovom zahtjevnom vremenu potakla nas je na ustrajnu molitvu da prepoznaju i ostvare svoj poziv. Ljepota zajedništva svih prisutnih, ponovno je otkrila tu vrijednost koja krasi naš hrvatski narod.

Središte susreta odvijalo se na stadionu Balinovac. Želeći uputiti zahvalu Bogu, krunicom smo zazvali Majku Mariju, Onu koja je iskusila najveću radost tijekom svoje mladosti - rođenje našega Spasitelja Isusa Krista. Svetu misu, uz prisutnost zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše, apostolskog nuncija Giorgia Lingue i drugih prisutnih, predvodio je splitsko-makarski nadbiskup Zdenko Križić, a homiliju je održao šibenski biskup Tomislav Rogić. Ohrabrio nas je, da iako će biti mnogo tamnih dana (usp. Prop 11,8), uvijek se treba radovati životu, svakom novom danu, novom susretu i slijediti svoj put - ostvariti svoj poziv. Nakon svete mise, obradovala nas je i vijest kako će se idući susret održati u Požegi.

Koncertom Božje pobjede na trgu Stjepana Radića, gdje smo slavili Gospodina zbog svih Njegovih djela i milosti koje nam je udijelio, završili smo ovogodišnje lijepo druženje.

Irena Čemerika, kandidatica

Fotografije: Dubrovačka biskupija i Sestre franjevke

Prožeti radošću uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista, na Uskrs, u nedjelju 31. ožujka 2024. zaputili smo se „preko obale“, na jedno posebno mjesto, u susret „stijeni“ na kojoj smo sazidani – u grad Rim. Poput sv. Pavla zaplovili smo toga dana nemirnim morem, no mirna i otvorena srca s molitvom na usnama, pod duhovnim vodstvom don Marina Lučića.

Naše hodočašće započeli smo molitvom za ono što je pred nama, ono što je Gospodin pripravio za nas, želeći ga poput dvojice učenika koji su putovali u Emaus susresti uskrsloga na ovome putovanju. Radosno smo iščekivali svaki novi dan, nova mjesta, nove doživljaje, uspomene i nova druženja.

Hodočašće smo započeli posjetom gradiću Asizu u kojem su, poput sjemena gorušice, nikli velikani Franjevačkog reda, sv. Franjo Asiški i sv. Klara, a koji i danas krase taj Red te nadahnjuju i potiču mnoge na korak posvećenja Bogu i življenja Evanđelja u svojoj svakodnevici. Obilazeći Asiz najprije smo posjetili baziliku sv. Klare. Molili smo pred križem sv. Damjana pred kojim je sv. Franjo klečeći čuo Gospodinove riječi: „Franjo, idi i popravi moju kuću koja se ruši!.“ Spomenute riječi potakle su sv. Franju na obnavljanje razrušenih crkvica u Asizu i njegovoj okolici, dok nije shvatio da ga Gospodin poziva da obnovi živu Crkvu - zajednicu. U bazilici smo zastali pred tijelom sv. Klare, koje se čuva neraspadnuto i izručili joj svoje nakane moleći posebno za svećenike, baš kao što je i sv. Klara svojim molitvama pratila sv. Franju i njegovu braću. Svetu misu slavili smo u Svetištu ogoljenja sv. Franje unutar kojeg se nalazi tijelo bl. Carla Acutisa. Bl. Carlo bezgranično je ljubio Isusa i u jednostavnosti koja ga je krasila sveto živio svoju svakodnevicu. Bio je veliki štovatelj Euharistije pa smo po njegovu zagovoru molili da i mi uvijek radosna i čista srca pristupamo Gospodinu u svetoj pričesti. Nakon toga, posjetom veličanstvenoj bazilici sv. Franje divili smo se predivnim slikama koje su prikazivale život našega Gospodina Isusa i život sv. Franje. Spuštajući se do trećeg dijela bazilike, u kriptu, vidjeli smo Franjin grob i grobove nekolicine njegove braće, moleći da i mi rastemo u svetosti. Dan smo završili boravkom u „majci“ svih franjevačkih crkava – crkvi Gospe od Anđela, Porcijunkuli. Porcijunkula je malena crkvica koja je predstavljala mjesto susreta sv. Franje i njegove braće, a očuvana je i danas. Ona se danas nalazi unutar bazilike u kojoj se svakodnevno slave svete mise i čuva spomen na početke Franjevačkog reda.

Došavši u Rim, u ovom svetom vazmenom vremenu, imali smo milost posjetiti Baziliku Svetog Križa Jeruzalemskog i vidjeti relikvije Kristove muke: trnje, čavle, dio križa, natpis koji je stajao iznad križa i druge. Promatrajući relikvije razmišljali smo o trpljenju koje je Gospodin podnio za nas, radi naših grijeha te smo pokušali dokučiti veličinu ljubavi kojom je On to učinio. Divili smo se uređenju bazilike sv. Marije Velike i bazilike sv. Ivana Lateranskog, a svetu misu slavili smo u hrvatskom Zavodu sv. Jeronima u Rimu. Tamo smo osjetili predivno zajedništvo i s drugim hodočasnicima iz Hrvatske koji su, također, došli na svoje hodočašće pa se crkvom širila hvala našoj nebeskoj Majci, Kraljici Hrvata. U srijedu smo u Vatikanu na trgu sv. Petra prisustvovali audijenciji s papom Franjom i slušali o pravednosti, odnosno kako moramo istražiti što se nalazi u korijenu naših odnosa s drugima.

Gospodin je rekao Petru: „Ti si Petar – stijena“ te smo i mi u Bazilici sv. Petra molili Gospodina da i nas poput sv. Petra učvrsti u vjeri da nas ne nose valovi ovoga života. Preporučili smo se i zagovoru papa čije smo grobove posjetili (sv. Ivan Pavao II., sv. Ivan XXIII., Benedikt XVI. i dr.) da mole za nas i cijelu Katoličku Crkvu. Mjesto koje nam se posebno urezalo u srce su Svete stube, prema vjerovanju stube iz Pilatova pretorija u Jeruzalemu, kojima je prošao Gospodin na Veliki petak. Na tome mjestu predali smo svoje boli Gospodinu moleći ga za oproštenje i zahvaljujući mu za Njegovu ljubav i predanje za nas. Hvalospjevom ljubavi pozdravili smo sv. Pavla u Bazilici gdje se nalazi njegov grob, a koja predstavlja jednu od četiri glavne bazilike u Rimu. Relikvija okova kojima je sv. Pavao bio privezan navela nas je na razmišljanje kako nas Gospodin po našim „okovima“ oslobađa i posvećuje. Tako su nam riječi „Kad sam slab, onda sam jak“, posebno odjeknule u srcu, znajući da Gospodin ponekad i nad nama pripušta okove, ali za veće dobro, za našu svetost, baš kao i u životu sv. Pavla.

Mnogi od nas su prvi puta „zavirili“ u katakombe sv. Kalista i vidjeli kako su izgledali grobovi prvih kršćana. Saznali smo da su katakombe bila mjesta koja su služila kao groblje i u kojima su prvotne kršćanske zajednice slavile svetu misu. Tijekom putovanja slušali smo i o Rimu u antičko doba, vidjeli Koloseum, fontane te imali prilike posjetiti brojne crkve poput: crkve sv. Augustina, gdje se nalazi tijelo njegove majke sv. Monike, crkvu sv. Agneze i dr. koji su nas potakli na zahvalnost i ustrajniju molitvu. Naše hodočašće završili smo posjetom svetištu u Loretu, gdje se nalaze ostaci nazaretske kućice, preporučujući se tako pod zaštitu Majke Marije.

Zajedništvo koje nas je krasilo tijekom ovog hodočašća bilo je obogaćeno mnogim svjedočanstvima, pjesmom, smijehom i molitvom. Mnogi od nas su susreli Gospodina i ono što sa sigurnošću možemo reći da uistinu „Bog uskrisi Isusa! Svi smo mi tomu svjedoci.“ (Dj 2, 32)

Irena Čemerika, kandidatica

Foto. Dubrovačka biskupija 

Dan vrtića i Dan očeva

Dječji vrtić „Sv. Josip“ Mostar, u kojem duži niz godina djeluju naše sestre, 18. ožujka, svečanom priredbom proslavio je svoga nebeskog Zaštitnika, Dan Vrtića i Dan očeva.
Za taj dan djeca su se marljivo pripremala i kroz različite aktivnosti upoznavala lik dragog sveca, kojega je Bog izabrao i povjerio mu jedinstvenu zadaću u cijeloj povijesti - čuvati i skrbiti za Isusa i Blaženu Djevicu Mariju.
Dionici radosnog slavlja bili su mons. dr. Petar Palić i novi ravnatelj Caritasa, dr. Ante Pavlović. Oni su svojom nazočnošću i prigodnim riječima pružili podršku okupljenim očevima i ostalim članovima obitelji, kao i svim djelatnicama Vrtića da nastave vršiti svoju odgovornu zadaću odgoja i obrazovanja djece.
Nakon završetka prigodnog programa Otac biskup i ravnatelj su ostali na ručku. Izrazili su zahvalnost i zadovoljstvo zbog našeg djelovanja na dobro mnogih mladih obitelji i njihove djece.
Neka sav trud bude na veću slavu Božju i neka na sve siđe Božji blagoslov po zagovoru sv. Josipa.
Jedna izreka kaže, „Budite toliko radosni da to postane zarazno“. Djeci to zaista uspijeva.
Uz pozdrave svim sestrama,

s. Marija i s. Klara