Volim proljeće. I nisam jedina, znam.

Ali, radujem se poput neznatnog cvijeta na bujno procvaloj livadi.

Dok ispisujem ove riječi, moje misli poput plime preplavljuju boje i mirisi, zujanje pčela, lahor vjetra i ptičji pjev, dječja graja i osmjesi…na vrškovima prstiju osjećam strujanje života.

Priroda je uistinu dom koji nam je Gospod sagradio i sva njezina očitovanja vrata su, koja nam On otvara da nas uvede u zbilju svoje prisutnosti.

Da, priroda nam, ako živimo s njom,  pomaže da lakše i dublje zaronimo u otajstvo nebeskih zbilja.

I kiše i vjetrovi, okorjela zemlja i ogoljele grane, pričaju svoje priče, ako ih osluškujemo. No, mi smo ponekad uistinu gluhi, slijepi i nepomični.

Ni tama „od šeste do devete ure“,  ni potresi, ni odanost službi „čuvanja groba“, katkada nije dovoljna da nas probudi i pokrene od obamrlosti. Tko bi mogao otkotrljati toliko kamenje, koje smo prikupili štiteći se, od tko zna čega, ne sluteći da je život nezaustavljiv?

„Gospodine, ako si ga ti odnio, kaži mi gdje si ga ostavio i ja ću ga uzeti"… zbunjeno smo ponavljali  s Magdalenom i ne sluteći da Vrtlar obrađuje tlo na kojem stojimo, mičući suzne zavjese bistri poglede i kišama milosnim natapa zemlju.

Zima je dugo trajala. Ni u plasteniku lockdowna život se nije razrastao, nego skrutio.

Ali, ovoga proljeća kako kaže pjesnik : „u zemlju ukopan, nebom hranjen, proljećima obnavljan, jesenima smirivan, dobro bi bilo početi sve iz početka.“

Tako sam nekako doživjela ovo buđenje, svjesna da u svima nama toliko dobra drijema u nekom zakutku neobrađena tla.

I bilo je tako. Ovogodišnje proljeće u Stonu, osim spomenutih unutarnjih  „tektonskih pomicanja“ , obilježeno je mnoštvom lijepih vanjskih aktivnosti.

Školska djeca pripremala su i vodila Križni put na vanjskom prostoru od groblja do samostana sv. Kuzme i Damjana. Nakon križnog puta naš župnik don Bernardo slavio je sv. misu ispred samostana. Osim ptica koje su nas nadlijetale i cvrkutale, Gospodina su svojom pjesmom slavili i mali zboraši pod vodstvom Petre Franušić.  

Tijekom korizme u našem samostanu sv. Nikole bila je aktivna kreativno-karitativna radionica. Pobožne žene su sa  s. Finkom i ostalim sestrama izrađivale uskrsne aranžmane koji su nakon nedjeljnih misa ponuđene na prodaju. Ovoj akciji su se za  Cvjetnicu pridružile i mnoge druge žene u izradi i prodaji domaćih kolača. Sav prikupljeni novac uplaćen je za „Marijine obroke.“

Time je Ston pokazao veliko srce i svojim prilozima osigurao godišnje obroke za 116 djece.

I neki mladi iz župe sv. Vlaha u Stonu su se, unatoč tome što zbog školskih obveza većinu vremena provode  u Dubrovniku, ove korizme aktivno uključili u župne aktivnosti. Nika i Tamara su sudjelovale u prodaji aranžmana i kolača, a naši krizmanici su se na poseban način pripremali za uskrsnu ispovijed.

Na Cvijetnicu nakon sv. mise izloženo je Presveto na 40 - satno klanjanje. Popodne je mnoštvo vjernika pristupilo sv. ispovijedi.

Ova živost osjetila se na poseban način sudjelovanjem vjernika u obredima sv. Trodnevlja. Na Veliki četvrtak je 12 „apostola“ sudjelovalo u obredu pranja nogu.

Na Veliki Petak Ston je „gorio“!  I mnoga srca su gorjela, nakon što su se nakon dvije godine pandemijske stanke upalili stonski krijesovi, da osvijetle put Onome koji nosi sve naše terete. Hodeći za križem te večeri, na poseban način sam doživjela Franjinu molitvu:

„Neka žarka i slatka ljubav
prema tvojoj ljubavi, Gospodine, očisti
um moj od svega što je pod nebom da mognem
umrijeti iz ljubavi prema tvojoj ljubavi
jer si se ti udostojao umrijeti iz ljubavi prema mojoj ljubavi!“

I tišina velike subote, na svoj način bila je plodna.  Nju je ispunio odjek riječi:  Isus Krist, Početak i Svršetak, Alfa i Omega, njegova su vremena i vjekovi…

U tu subotnju večer slutnjom sam doticala svitanje. Umor se topio…i evo trčim k vama da vam kažem: On je živ! Srela sam ga i u Stonskoj Galileji!

Stojim na hridi, što me tek djelomično zaklanja  od vjetra i valovlja, pogled mi počiva na tragovima ishlapjelog, zarobljenog  vala .
Iščitavam pitanja što ih sunčane zrake i kristali soli, igrajući se, ispisuju na mreškastoj površini mora.

Što to hridima daje snagu da smire sve nemire i bjesove mora, a da pritom postojanom blizinom, ne uzmičući, ostaju uz njega?
Je li to zagledanost u morske dubine ili svijest o njegovu beskraju?
Zašto more ponekad bjesni a ponekad miluje hridi? Ne znam!

Bilo kako bilo, učiti mi  je od hridi, već i stoga što u usjecima i škrapama svoga bića prepoznajem sol, tragove ishlapjelih nemira.
Je li to ona sol o kojoj je govorio sv. Pavao: «Imajte sol u sebi, a mir oko sebe»
Ili se s tom solju služim  da drugima solim pamet ili, nedaj Bože, rane?

Ima li u meni  onih čvrstih, pustinjskih hridi ( neupitnih  stavova i  uvjerenja ) na koje Gospodin pokazuje da ih treba udariti, kako bi se raspukle i postale izvorom za mnoge žedne u pustinji?

Je li Gospodin doista moja  HRIDINA SILNA, UTOČIŠTE? Sva ova pitanja dijelim, ponajprije s vama, dragi prijatelji, sa željom da otvorimo oči i srce za stvarnost koja nas okružuje i da odgovore tražimo svatko  u svojim dubinama.

s.f.z

U subotu ujutro, s. Marija i ja uputile smo se u Norval, na festival folklora mladih iz Kanade i SAD, gdje su nastupali i naši mladi. Uživale smo u njihovoj pjesmi i plesu kojim su pokazali  koliko vole svoju domovinu Hrvatsku. Za vrijeme festivala, na licima ljudi vidjelo se da su  i srcem i dušom očito bili u Domovini.
U nedjelju smo s njima bili na sv. misi. Predivno je bilo vidjeti punu crkvu hrvatske  mladeži. Iza svete mise otišle smo do Toronta.                                                         

Šetajući gradom uz jezero i botanički vrt divili smo se ljepoti Božjih djela. Ljudi, koje smo susretali u čudu su nas promatrali i sa divljenjem pozdravljali  jer je rijetkost u ovim krajevima susresti časnu sestru u uniformi. Potaknute tim iskustvom, prisjetile smo se Franjinih poticaja i preostalo nam je živjeti iskustvo franjevačkog poslanja:  „dvojica po dvojica“, tj. sestra Marija i ja prošetati i propovjedati bez riječi.

Na samom jezeru, tamo negdje u daljini promatrale smo predivnog galeba kako svojim krilima osvaja ljepote nebeskih visina, kao da je sve njegovo, a on zahvalan.
Svojim kliktanjem kao da nas je htio podsjetiti: “sve je vaše – a vi Božje.”
Predivno je bilo gledati ga, diviti mu se i naučiti od njega “biti slobodne i zahvalne.”
Tako slobodno i jednostavno kročiti ovom zemljom i pokazati ljudima ljepotu i Božju prisutnost u njegovim djelima.
Galeb je osvajao visine a labud na jezeru ljepotu njegovih dubina.
Predivno je biti Božji galeb, labud, pogotovo časna sestra koja svojim korakom, bez riječi, ostavlja tragove u srcima ljudi.

Htio  je uhvatiti Danče…
…Vječne Danče,
Kistom svojim i bojom,
Za prolaznu vječnost,  na platno.
Trudio se u osamnaest sati u ilinjskoj noći-
Kad je sunce na počinak išlo.
Birao je boje i namještao ruku;
I potez mu je z duše sijevao.
Ali u živoj želji nije uspijevao
Staviti na platno ni maestral,
Ni mrmor molitve pobožnih dumni
Ni šum valova što se u plavim hridima gubi…
Sve mu je nekud bježalo
I neuhvatljivo bilo:
I plavet mora što na Dančama u sumrak mistično šumi,
I taj šum što postaje jači,
I crvena klisura sa zelenim borima
Koji za vječnu stražu Dančama služe;
I nijemo groblje uz pobožnu kuću,
Koje otpraća kupače u dubokom muku.
Sve…baš sve mu je neuhvatljivo bilo,
I ko neki fluid nekamo bježalo…
Zato rekoh prijatelju:
Treba imati Božansku ruku
Da zaustavimo spomen neuhvatljive ljepote!
Jer božansko se u prolazno zbiti ne da.
Bog smrtniku, samo na trenutak, daje da okusi
Vječnost;
Ali mu, ovdje na zemlji, ne da
Da sliku vječnog
Trajno gleda…

Vlado Lončar
Dubrovnik, 20. 6. 1996.

Kušani smo, a kušnja nam dolazi i iz nas samih kao i iz drugih izvora. Sami smo svoja pustinja i oaza, svoje smo bojno polje i utvrda, svoj smo suborac i protivnik, svoj uspjeh i neuspjeh...
U svojim smo kušnjama često dovedeni pred zid, u pusto mjesto bez života. Prepušteni smo svojim odlukama i svojim energijama, često bez pomoći ili utjehe. Tada su u pitanju kako naši duhovni tako i naši emocionalni pa i tjelesni resursi. Kušnja nas troši. Izjeda razloge postojanja. Zahvaća sve pore našega života i lomi nas. Preoblikuje u nama svjetove, dovodi nas u stanja u kojima nam duh može i klonuti.
Izdržavanje kušnje izdržavanje je mraka, a katkad i besmisla. Pa i samo je izdržavanje kušnja u kojoj ne znamo što nam je činiti. Nesigurnosti nam se redaju žilama i porama uma, ne znamo čega se uhvatiti kao čvrsta oslonca.
Iskušavanom je najteže povjerovati da i kušnja ima smisla. A ima.

Isusova kušnja u pustinji, o kojoj je danas riječ u liturgiji, u sebi sažima sva naša iskušavanja. Odvaguju li se naše mogućnosti s našim granicama, zavodljivosti s obmanama i obećanja s perspektivama, Isusov otpor napasniku htio bi nas ohrabriti da iz kušnje postoji spas.

Izlaz je naznačen tek nakon izdržavanja.

Anton Šuljić
 

Zagledana u plamen uljanice razmišljam, večeras, o ljudima kojima je krhkost plamena izazov ili, možda, jedina prilika da pokažu snagu i narav svoga „nadahnuća“.
Pitam se od kuda proizlazi potreba: zaustaviti proplamsaje koji na prostor i vrijeme u kojem živimo bacaju novo svjetlo, od kuda ta silna potreba: puhnuti, utrnuti…
Je li u pitanju strah, nemoć, nemir, bijeg, zavist…?
Tražim svjetlo odozgor, da razumijem, da ne zađem u „zonu sumraka“ osude i ogorčenosti u koju čovjek skrhan boli lako  zakorači.

U svijest mi dolaze riječi: Svjetlo istinsko, koje prosvjetljuje svako biće, dođe na svijet…
Je li to svjetlo zahvatilo i naš  život ili u njemu  još ima onih mračnih prostora iz kojih se pomalja potreba da ugasimo svaki plamen dobrote, iskrenosti, požrtvovnosti?
Jesu li se ljudi umorili pronoseći svjetlo ili je ponestalo ulja?... tisuću pitanja roje mi se glavom.
Naslućujem i odgovore u riječi Božjoj.
„ Dajte nam od svoga ulja…“ rekoše lude djevice mudrima. Odgovor mudrih djevica: „ne možemo, ne bi doteklo i vama i nama“ do sada sam smatrala sebičnim, nisam ga razumjela.

Sada znam, dragocjene kapljice ulja moguće je dobiti samo u tijesku svagdanjeg življenja.

Kao što kvaliteta ulja ovisi o mnogim uvjetima (količini sunca vrsti tla, načinu obrade…) u kojima maslina raste, tako i plamen naše životne uljanice ovisi o mnogim čimbenicima.

On je jedinstven. Svatko svijetli onako i onoliko koliko mu je dano, do nas je samo da stijenj svoje svjetiljke (ono što je vidljivo) ne odvojimo od ulja (životne stvarnosti u koju smo uronjeni)
Drugima možemo tek osvijetliti put, ali ne možemo svijetliti umjesto svih.

Ti, Gospodine moju svjetiljku užižeš…uvijek iznova …ugasiti je može svatko, stijenj pamti mnoga nevremena i suhoću…ali upaliti je možeš samo Ti.
Stijenj moje životne svjetiljke, prožet novim uljem i dotaknut tvojim Dahom opet gori.
Radost novih proplamsaja nadvladava strah od utrnuća.

Radost je to,  ravna onoj  Šimunovoj…(kad su njegove oči vidjele Spasenje), : oči moje duše vidjele su…SMISAO.

Slutim i mač koji će ranjavati one koji se od tebe ne budu htjeli odjeliti ni u Kalvarijskom hodu.
To je cijena! – …da se razotkriju namisli mnogih srdaca. To je oružje što umjesto plamena svjetluca u rukama onih  koji se boje Svjetla.
Njegovo trenutno bljeskanje može tek zaslijepiti, ne osvijetliti.

Postojanost tvoje ljubavi za mene i  svjetlo uskrsnoga jutra učvršćuje krhkost moga plamena i potiču me na izgaranje…do kraja.

„Tvoja riječ, Gospodine, nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi!“

sfz

Dok se mojim bićem razliježe zvuk  riječi, sestra, osluškujem i puštam da ona u meni dozove sve što joj pripada.
Sestra ... tako me zovu i ja se odzivam na tu riječ. Prepoznajem se u njoj.

Pamtim trenutak kad sam je prvi put, na Dančama, izgovorila pred nazočnim sestrama. Mislila sam da je to moj prvi zaveslaj na mirnu pučinu, što me onog dana očaravala svojim ljeskanjem.
Ni slutila nisam da me More na pučinu već odavno zvalo, niti sam znala s koliko će bura i bonaca ono propitivati sidrište i postojanost mojih riječi.
Sada u svemu: vjetru, valovlju i smiraju, razaznajem snagu toga dozivanja.

Od onog trena kad si moje ime upisao u svoj dlan i poslao me u ovaj svijet, bila sam sestra. Za brata si mi dao jednog dječaka vatrena pogleda  i žustra koraka i jednu djevojčicu,  tihu i plahu.
Učio si me, već tada, da nam je rasti zajedno i da si brižni Otac, koji bdije nad svojom djecom.

Mirisom proljeća budio si moju živost. Oštrim munjama, što su kadikad parale plavetnilo planinskog svoda, govorio si da tebi pripadaju i dubine i visine.
Silinom vjetra, pričao  mi o nemirima svemira i hrabrio me da se ne bojim, jer u  ruci držiš sve.
Cvrkutom ptica otkrivao  si da ti je ime radost i da ti je zavičaj sloboda.

„I dadoh se zavesti!“

U zavežljaj sam spremila svoju radost i svoja nadanja da će ona biti trajna i potpuna.
Obećala sam ti, pamtim još, vjernost i molila te za trajnu, istinsku radost u vjernosti.
I rekoh odlučno i samouvjereno… Na slavu Božju, potaknuta čvrstom voljom da se Bogu potpunije posvetim i da Krista cijeli život vjernije slijedim, pred nazočnim sestrama, u tvoje ruke časna majko … zavjetujem… čistoću siromaštvo i poslušnost…

U Tim  riječima, bremenitim  od zahvalna sjećanja, zanosa, čeznuća i povjerenja, bilo je utkano je sve što jesam i što želim biti.
Prepoznao si to, čuo si sve što sam rekla  i htio si da budem radosna i slobodna da „moja vjernost tebi, uistinu bude i moja radost“.  

Pakazao si mi, ipak, da je ono što sam držala vrijednim i neizostavnim u životu, za tebe, kadikad, prepreka da me učiniš  radosnom i slobodnom.
Valjda si zato snagu i čvrstu volju u koje sam se pouzdavala, pretvarao u igračke vjetrova.
Kad bi se vjetar umorio od igre, a ja od uzaludna traganja, pokazivao si mi nove horizonte, nova svitanja i čudesno lijepe smiraje.

Učitelju dobri, zato sada s povjerenjem, tu gdje jesam u ovaj blagoslovljeni čas, umjesto svoje čvrste odluke, svoje predanje tebi pretačem u poniznu molitvu:

Bože sveti, triput sveti, htio si da budem sestra, žena posvećena života.
Evo me! Preda te stavljam sve svoje ushite i posrtanja na putu kojim sam kročila.
Hvala ti za snagu riječi kojima si me poučio da je „Volja Božja  naše posvećenje.“
Molim te da u tom svijetlu uvijek iznova prepoznajem milost i radost tvoga izabranja.
Ti koji si me satkao, pozvao i poslao, oslobodi me od napasti „ishitrenih  obećanja" i očuvaj me od "zla šutljive sumnje“.
Preoblikuj me, rastopi sve „ovozemaljske legure“ moga postojanja, da u meni opstanu tek plemeniti metali vječnosti, baština nepropadljiva.
Obnovi u meni mladost duha, daruj mi snagu i povjerenje da se ne oglušim na zahtjevnost riječi „da Krista cijeli život vjernije slijedim. „

„Ovoj se obitelji predajem cijelim srcem da u službi Boga i Crkve ostvarim savršenu ljubav po milosti Duha Svetoga  i uz pomoć Blažene djevice Marije…“

Osluškujući  snagu ovih  riječi, molim te Gospodine,  da meni i mojim sestrama trajno šalješ obećanje Duha.
Neka nas on  poučava o svemu što si nam govorio.  Pomozi nam da uvijek iznova, nepodijeljena srca, pripadamo tebi,
da naše življenje doista bude na slavu Božju i da naša redovnička obitelj, po svakoj od nas, obiluje dobrim djelima.
Vodi nas!
Našu sigurnost i planove „čvrste odluke i obećanja“ preoblikuj u povjerenje i pouzdana nadanja.

sfz

SLUŽBENI OBRAZAC ZAVJETOVANJA

Ja sestra  ...
potaknuta čvrstom voljom
da se Bogu potpunije posvetim
i da Krista cijeli život vjernije slijedim
pred nazočnim sestrama,
u tvoje ruke časna majko ....
zavjetujem na čitav život
čistoću, siromaštvo i poslušnost,
prema Pravilu i Konstitucijama
sestara franjevki od Bezrešnog začeća.
Ovoj se obitelji predajem cijelim srcem
da u službi Boga i Crkve
ostvarim savršenu ljubav
po milosti Duha Svetoga
i uz pomoć Blažene Djevice Marije.
Tako obećajem.

Bog ti pomogao svojom milošću!

Vrijeme je odmora. Gužve su na cestama jer svi nekamo putuju. U vijestima nerijetko čujemo kako ljudi kažu: „Isplati se satima čekati u koloni, jer je važno da se maknemo od  svagdanje rutine i „običnosti života“. U kulturi u kojoj prevladava okrenutost „ad extra", putovanja kao da postaju nužnost ispunjena i smislena života. Na kraju, dok se zbrajaju prijeđeni kilometri i dani provedeni na godišnjem odmoru, oživi svijest da su takva izbivanja, nerijetko, bjegovi od samih sebe i onoga što živimo.

A, trebalo bi, kako kaže pjesnik, načas stati, sa suncem svojim i sjenkom svojom stasati. Trebalo bi se konačno sastati sa već davno odbjeglim vlastitim srcem.“ (M. Dizdar)

Jesmo li, doista i sami sebi postali stranci? Živimo li na rubovima vlastitog srca i života?

"Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama.“, podsjeća nas sv. Pavao. Koliko smo puta čuli ili pročitali ove riječi, a u nama, ipak, kao da polako  zamire potreba poniranja i otkrivanja vlastitih unutarnjih svjetova.

„Nebo je u tebi! Zaustavi se! Putuješ da istražiš i vidiš mnogo toga. Ali ništa vidio nisi, ako ne spoznaš Boga." Tako kaže  mistik Angelus Silesius.

Nebo u nama! To je onaj dragocjen osjećaj istinskog mira i spokoja, osjećaj  sigurnosti  i pripadnosti, kojeg je svatko od nas bar jednom u životu iskusio. Upravo takva iskustva su dragocjena i dostatna prtljaga koju trebamo ponijeti sa sobom, kamo god pošli. To je  stvarnost iz  koje uvijek iznova dopire poznati nam  glas: „Dođite k meni svi vi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“ Ovaj glas najrazgovjetniji je negdje u osami i tišini. Mjesta koja odišu mirom i spokojem svakako su prilika za takav istinski susret. Jedan takav, neotkriveni biser je i naš samostan sv. Kuzme i Damjana u blizini Stona, kojeg ćemo kratko predstaviti  u našoj rubrici: Gdje smo?

Pronađimo takva mjesta, pronađimo sebe u njima, da bi nas Gospodin mogao iznova poslati u susret drugima i da bi naše djelovanje bilo plodonosno.

Sišao si, malen i smjeran, skriven u skromnosti, običnosti i bjelini Kruha. Stojiš nemoćan, bez obrane (kao nekoć pred Pilatom) i sav se meni predaješ. Povjeravaš se dobrohotnosti mojih ruku, nježnosti mojih dlanova, dubini i širini moga srca. Stavljaš svoju „sudbinu“ u moje ruke i ne bojiš se. Ne bojiš se i ne uzmičeš, unatoč nečistoći i okaljanosti mojih ruku , unatoč tvrdoći moga srca. Ti dolaziš, silaziš i prigibaš se mojoj slabosti.

A ja?

Darovao si mi slobodu da te mogu primiti svim srcem svojim ili odbaciti te, i zatvoriti pred Tobom vrata. Strašna je ta odgovornost slobode: mene koja nisam pred Tobom koji jesi, mene koja sam vremenita pred Tobom koji si VJEČAN.

Jutros je od tih misli zadrhtalo cijelo moje biće pred Tobom. Uzdrhtala sam od Tvoje svete prisutnosti jer Ti si tu, doista, i uvijek ćeš biti, a ja ću biti samo onoliko koliko budem htjela. Jer, Ti veliki – maleni Bože, Ti veličanstveni – skriveni, Ti svemoćna – nemoćna silo Ljubavi, Ti ne prisiljavaš. Ti stojiš pred vratima i kucaš. Tek Ljubavlju svojom tiho moju ljubav dozivaš.

Molim te, uđi k meni i ostani. Zauvijek. Daj da slavimo svadbenu gozbu. Duša se moja k Tebi privija da je ispuniš mirom, ljubavlju, radosnim predanjem i strpljivom zauzetošću za sve što je Tvoje. Neka se Tvoja svjetlost prelijeva iz mojih ruku, odsjeva na mom licu, ostane u mojim stopama…

Sveti i Vječni, Skriveni i „Nemoćni“, zaogrni me, samo Tebi znanom, svemoćnom nemoći i nježnom snagom koja se LJUBAV zove…

s. Katica (studeni 1999.)

Uze Isus sa sobom…
(mene, tebe… Katicu, Mariju, …)
te ih povede na goru visoku,
u osamu i preobrazi se pred njima.
I zasja mu lice kao sunce i haljine mu postadoše bijele kao svjetlost.

Mt 17, 1-2

Na gori Tvoje blizine – gdje si nas doveo – preobražavaš se pred nama.
Uzeo si me sa sobom. Koje li milosti, neprocjenjivog li dara! Kako ja, maleni čovjek, mogu shvatiti što to znači biti u društvu sa živim i pravim Bogom?!

Ipak, ti si me uzeo sa sobom, htio si mi pokloniti svoju blizinu. Nečuveno i neviđeno, Bog želi biti s ljudima, Veliki i Najveći s malima, s onima koji su neusporedivo manji od njega.
Ti mi želiš otkriti svoje lice.
U osami, u tišini, na gori Tvoje euharistijske prisutnosti otkrivaš mi svoje lice, griješ me poput Sunca i izžaravaš svjetlost koja znači život. Otkrivaš mi se kao Suputnik, Ljubitelj moga života, jedini Spasitelj i živi Bog.

Očima vjere, Kruh na oltaru, najsvetijem Taboru, otkriva se kao Blizina, jedina dostatna utažiti glad i žeđ bića. Presveta Blizina, svemoguća i vječna.

Tebi, o Prisutni i Skriveni, klanjam se u odsutnosti i tami svoga bića… da me obuzmeš svojom prisutnošću… i obasjaš svojom svjetlošću…

s. Katica (2000.)

“Tajna vjere!” – usklik je to svećenika nakon najsvetijeg trenutka u misi, nakon što se Sin Božji ponovno ponizio i skrio u tajnu Kruha. Mogu li ljudske riječi izreći veličinu tog Otajstva: svakodnevnog, neprestanog Silaženja Neizmjernog i Besmrtnog među krhke smrtnike čije je postojanje tek trenutak u vremenskom slijedu povijesti. A ipak, moja će se krhka ljudskost i smrtnost jednom uliti u vječnost i zauvijek trajati pred licem Vječnoga!

“Bog Gospodina našega Isusa Krista prosvijetlio vam oči srca te upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima”, molit će Pavao za Efežane (1,18) ushićen Božjim naumom spasenja za sve ljude.

Upravo odgovorom nade Crkva odgovara na svećenikov usklik: “Tajna vjere!”

Tvoju smrt Gospodine naviještamo u ovom našem smrtnom tijelu dok osjećamo u njegovim udovima onu iskonsku borbu koja je započela u Edenu, a sretno dovršena na Križu.

Tvoje uskrsnuće slavimo kad u nama slavi pobjedu ljubav koju tvoj Duh daje, a tko ljubi iz smrti prelazi u život (usp. 1Iv).

I dok čas prihvaćamo, a čas odbijamo križ sadašnjeg trenutka, ćudljivi poput mora, u nadi iščekujemo tvoj slavni dolazak. Vjerujemo da ćeš ponovno doći i da sve ovo što nam se događa ima smisla. Da i po našim rukama i našim srcem stvaraš svijet dok sve ne preobraziš u novo nebo i novu zemlju.

Tvoj dolazak koji iščekujemo određuje cilj našega puta, usmjerava korake prema sigurnoj luci, srce ispunja čežnjom za tvojim licem, a usta pjesmom: Dođi Gospodine Isuse! Maranatha! U svjetlu tvog dolaska sav naš život poprima drugačije, jasnije obrise i biva prožet sunčanim zrakama smisla i radosti koju nam poklanjaš. Unatoč svemu, unatoč patnji i smrti, nepravdi i nasilju, žalosti i očaju, unatoč…

Jer SVJETLO NADE, koje si upalio svojim rođenjem u Betlehemu pred 2000 godina, u svakom srcu koje ti otvori vrata, može nadvladati svu izgubljenost i tminu ljudske povijesti!

 

s. Katica
(Božić 2000.)