U prošlom, ljetnom zapisu pod naslovom: „Samo – stani! Odmori se!“, spomenule smo samostan sv. Kuzme i Damjana, kao neotkriveni biser i priliku za novo iskustvo blagodati mira, tišine i osluškivanja.

U ovoj prigodi kratko predstavljamo spomenuti samostan. To, dakako, nije u službi  turističke propagande,  nego svojevrsni poticaj  svima nama da iznova vrednujemo ovu dimenziju života.

Fotografiju, ili lokaciju ovog samostana do nedavno nije bilo moguće pronaći na  „sveprisutnom i sveznajućem“ internetu. Pa ipak on postoji već stoljećima i govori o vrijednosti skrovita života i nenametljive  prisutnosti onih koje u tišini osluškuju titraj dubina.

Šire stonsko područje je povijesno i arheološki vrlo zanimljivo i bogato. Tu negdje, izvan Stonskih zidina, pod zaštitom Svevišnjega, nalazi se samostan i crkvica sv. Kuzme i Damjana. Prema nekim ljetopisima, kripta crkvice sv. Kuzme i Damjana posvećena je davne 1194. od bosanskog biskupa Radogosta. Još jedan davni zapis kaže nam da je : ”Nikola, stonsko-korčulanski biskup dozvolio Trećoredicama sv. Franje, Dobriši i Tvrdiši da mogu stanovati kod crkve sv. Kuzme i Damjana i provoditi život služeći Bogu.”

Kako su živjele dumnice?

Molile su i radile. Bavile su se zemljoradnjom, tkanjem i imale su nešto ovaca. Kasnije su se brinule za nemoćne i bolesne. Tako su živjele do 1935., kada su od dubrovačkog biskupa Josipa Carevića zatražile dozvolu da se ujedine sa sestrama sa Danača. Naša Družba je tada na sebe preuzela odgovornost doživotnog uzdržavanja triju sestara koje su se zatekle u samostanu sv. Kuzme i Damjana. Tako započinje novi dio povijesti ovog samostana, ali njegova iskonska ljepota i smisao i danas imaju istu snagu.

Živjelo se siromašno i, prema svjedočanstvu sestara, od usta se otkidalo da bi se priskrbilo za obnovu samostana, jer se mislilo na budućnost Družbe. Božja providnost je sve to vrijeme pratila nastojanja sestara. Mnoge naše sestre koje su živjele u samostanu sv. Kuzme i Damjana mogle bi puno detaljnije pripovijedati o naporima i ljepoti zajedničkog življenja. Dok slušamo kako one govore, naslućujemo tek koliko toga stane u uzdah, kolike suze su postale vlastito zrcalo i izbistrile poglede. Otkrivamo i radost i smisao kad na njihovu licu  zatitra osmjeh poput zrake sunca koja prosijava kroz to, kadikad, tegobno sjećanje.

Novo je vrijeme i ono pred nas stavlja nove izazove. Pa ipak,  naš mali samostan, bez posebne pastoralne funkcije, ostao je dragocjeno utočište svim ljubiteljima mira i osame. Onima koji su spremni hodati utabanim stazama s novim zanosom, on može biti pouzdano odmorište. Iz njegove tišine do nas jasno dopire zov da, „vjerne  originalnoj karizmi i u neprestanom osluškivanju potreba sadašnjeg trenutka“, pune nade koja ne postiđuje, poslušamo  ono što je Franjo otpočetka  govorio svojima, da imaju „Srce okrenuto  Gospodinu i da u srcu priprave prebivalište Gospodinu i njegovoj riječi. (Rnb 22, 27).  

Sve drugo stići ćemo učiniti, Gospodin će nas poučiti kako!

Ako  i vas put nanese, svratite! Mir koji tamo prebiva i vas će, budete li htjeli, učiniti glasnicima mira! Dobro došli!

Križ svetog Damjana prozvao se po crkvi sv. Damjana kod Asiza, pred kojim se molio sv. Franjo i s kojega je Raspeti progovorio sv. Franji. A Franjo je molio: „Svevišnji, slavni Bože, prosvijetli tamu moga srca i podaj mi ispravnu vjeru, sigurno ufanje i savršenu ljubav; smisao i spoznaju, Gospodine, da izvršim tvoju svetu i istinsku volju.“ A Raspeti mu je s tog križa odgovorio, da ide i popravi njegovu Crkvu, što je Franjo savršeno izvršio. Taj Raspeti s Križa svetog Damjana govori i danas svim Franjinim sljedbenicima: Prvoga, Drugoga i Trećeg reda, da popravljaju Božju Crkvu svojim svetim životom kao i Franjo. – Križ svetog Damjana u boji napravio je nepoznati autor, tipičan za kraj 12. stoljeća; bio je tada vrlo raširen u središnjoj Italiji. Riječ je o platnu (210 cm x 130 cm) pričvršćenom na drvu od oraha. Ikona ne prikazuje Raspetog Krista koji trpi, nego proslavljenog Gospodina. To je Krist raspeti i uskrsli, Sin Božji, koji vlada s drveta križa. Ovaj križ je 1260. godine prenesen u crkvu, baziliku sv. Klare u Asizu; on se i danas tamo čuva, a kopija tog križa nalazi se u crkvi sv. Damjana. Na križu se nalazi scena Kristova uzašašća na nebo ponad Isusove glave. Uz križ s desne strane je slika Majke Isusove i apostola Ivana, a s lijeve strane Marije Magdalene, druge Marije i Stotnika; Longin (kopljem probo bok Isusov) nalazi se u dnu tik uz Mariju, a Stefanon (Longinov pomoćnik) na drugoj strani u dnu, tik uz Stotnika; anđeli se nalaze ponad Isusove glave i kod razapetih ruku. U dnu križa ima još nekih teško prepoznatljivih osoba. – Za nas, Franjine sljedbenike, Križ svetog Damjana je doista sveti Križ.

(Iz knjižice BRKIĆ fra Rozo., Križ svetog Damjana)

Tau

Mnogi mladi nose znak tau kao privjesak oko vrata. Čiji je to znak i koje je njegovo značenje?

Znak tau, kao simbol života, susrećemo već u starom Egiptu i u kulturama s kojima je dolazio u doticaj starozavjetni Božji narod. U Starom zavjetu na nj nailazimo kod proroka Ezekiela gdje stoji zapisano: Prođi posred grada Jeruzalema i upiši znak ´tau´ na čelo svih koji zapomažu i uzdišu nad grozotama počinjenima u Gradu (Ez 9,4). Taj će znak biti znak raspoznavanja koji će označene spasiti od smrti zatorne. Sama pak riječ tau ime je zadnjega slova hebrejskoga alfabeta, a znači znak, biljeg, pečat. U tom ga je smislu onda i spomenuo prorok Ezekiel. Kako taj znak ne samo da ima oblik križa, nego neki teoretičari i danas, a posebice to vrijedi za srednji vijek, drže da je to izvorni oblik križa na kojem je raspet i Isus Krist, on je prihvaćen kao najsvetiji znak, kao znak spasenja, tj. kao Kristov križ. U tom je značenju onda tau prilično prisutan u kršćanskoj ikonografiji.

Međutim, za njegovu suvremenu proširenost i sve učestalije korištenje imamo zahvaliti sv. Franji Asiškom. Naime, sveti je Franjo tim znakom zapečatio neke svoje spise, primjerice poznato Pismo bratu Leonu, te tako uveo tau u tipično franjevačku ikonografiju. Stoga možemo primijetiti kako se u nekim franjevačkim grbovima znak križa pojavljuje ponekad u obliku tau, a ponekad na nama uobičajeni način. U tom je smislu tau postao specifičnim obilježjem, na neki način simbolom trećega franjevačkog reda, zbog čega ga nalazimo i u grbu pok. šibenskog biskupa Srećka Badurine, koji je pripadao redu franjevaca trećoredaca. Iz istoga razloga tau i danas kao svoj znak nose pripadnici svjetovnoga franjevačkog reda, pripadnici i simpatizeri FRAM-e, tj. franjevačke mladeži. A kako su redovnici svih triju franjevačkih redova u nas prisutni još od života samoga sv. Franje, odnosno kako su pripadnici tih redova u našem narodu prilično brojni i danas, a franjevačka duhovnost postaje za mnoge mlade ponovno sve više privlačnom, to se i sve učestalije uočavanje znaka tau oko nečijega vrata tumači uglavnom tom činjenicom. To, dakako, ne znači da taj znak ne nose i neki drugi koji nisu neposredno povezani uz franjevačke redove i uz franjevačku duhovnost. Tau je jednostavno križ Isusa Krista na kojem smo opečaćeni njegovom krvlju i, kao takvi, uskrsli smo u novi život.

(dr. fra Špiro Marasović)