Neka čudna bolest počela se širiti cijelim svijetom. Oni koji bi od nje oboljeli, osjetili bi kako im se srce naglo smanjuje. Gubili su snagu i radost. Najradije bi ostajali u krevetu. Liječnici to nisu znali objasniti. Propisivali su razne tablete, ali bolesti nisu našli lijeka. Neki su pokušavali presaditi srce, ali i novo tek presađeno srce počelo bi se smanjivati. Nisu više znali što poduzeti.

Za to vrijeme bolest se sve više širila. Bolnice su bile pune, a novi bolesnici su stalno pristizali. Ukratko: svi su bolovali od srca. Svi su ležali u krevetu čekajući kraj. Ah, gotovo svi.

Jedna osoba ipak nije bila zaražena. Bio je to starac koji je za razliku od svih drugih imao veliko srce, veće od normalnoga. On se posvetio liječenju bolesnika.

Zapazio je da bi se njegovo malo srce, kad bi uzeo ruku nekog bolesnika i nasmijao mu se, počelo povećavati, a kad bi ruku pustio, srce bi prestalo rasti. Otkrio je brzo ono što nitko nije uspio: čudnu bolest koja je skupljala srce uzrokovalo je pomanjkanje ljubavi.

Dao se na posao. Počeo je liječiti bolesnike jednog po jednog. Uzeo bi ga za ruku i smiješio mu se. Kad bi njegovo srce postalo dovoljno veliko da može ljubiti, bolesnik bi se podigao i pomogao drugima da ozdrave. Novi lijek koji mnogi nisu poznavali proširio se po cijelom svijetu. Sa svih su se strana pojavljivali ljudi s velikim srcem. Otada nitko više nije obolio od one čudne bolesti. Bilo je dovoljno uzeti se za ruke i smiješiti se.

Jose Real Navarro „Mudrost odrastanja“

MALI GNOM ZATVOREN U DOM

Nova priča poznate australske autorice priča za djecu Susan Perrow koja će vam pomoći da maloj djeci od 3-5 godina na primjeren način pomognete prihvatiti situaciju pandemije, da sada ne mogu imati svu slobodu koji su imali prije i da moraju neko vrijeme biti u svom domu.

Svakako im pojasnite da su gnomi mali patuljci koji žive pod zemlji i brinu se za sjemenčice koje su pod zemljom ostale preko zime, za korjenčiće i druga bića koja žive pod zemljom, a na proljeće pomažu sjemenčicama rasti...

Možda bi bolji prijevod bio patuljak, ali onda se ne bi rimovalo.

Ova je priča napisana za rad s malom djecom (preporučena dob 3-5 godina) koja moraju ostati kod kuće za vrijeme trenutne pandemije korona virusa, ili kojima je njihova sloboda ozbiljno promijenjena (npr. možda mogu ići u vrtić, ali ne mogu posjećivati posebna okupljanja, festivale, zabave ili događanja). Pjesma na kraju ostavljena je otvorenom kako bi odgojitelji i roditelji kreirali još stihova s dječjim idejama. Priča se može promijeniti / urediti da odgovara različitim situacijama – npr. umjesto majke stabla može biti otac stablo ili baka stablo ili djed stablo, ili možda želite izostaviti dio o ''vrtiću za gnome''. I glavni se lik može promijeniti (npr. umjesto da koristite gnoma može to biti priča o malom mišu zatvorenom u nišu, ili o tome kako je ptičica mala u gnijezdu ostala).
 

MALI GNOM ZATVOREN U DOM                             

Mali je gnom bio zbunjen.
Zašto je morao ostati doma?
Zar svi ne znaju kako gnomi rado lutaju?
Nije mogao ići u vrtić za gnome, nije se mogao igrati sa svojim prijateljima u šumi i njegovi ga prijatelji nisu mogli posjetiti.
Mali je gnom bio zatvoren u korijenju stabla, u svoj dom.
Bar je mogao gledati kroz prozor kroz stijenje i korijenje. Bio je iznenađen da može toliko toga vidjeti. Mali su mravi jurili okolo, šarene bube su se pentrale gore dolje po otpalom lišću, a zečići savijenih ušiju uskakali su i iskakali iz svojih rupa.
Ali i uz sve ove stvari koje je mogao promatrati, mali je gnom postajao nestrpljiv. Zašto je i dalje morao ostati doma? To mu nije imalo smisla da ne može okolo skitati.
Tad mu je majka stablo rekla:
''Stvari nisu kao što su prije bile – ali vjeruj mi – uskoro bit ćeš slobodan ti, vjeruj mi, vjeruj mi.''
Mali je gnom u svom srcu znao da uvijek može vjerovati majci stablu.
Majka stablo nosi mudrost cijele šume!
Majka stablo je znala sve o svemu. Ptice i vjetar su bili njeni prijatelji i glasnici. Svaki su je dan posjećivali i donosili joj vijesti o velikom širokom svijetu.
Mali je gnom mogao čuti kada bi ptice došle. Mogao ih je čuti kako pjevaju visoko u granama majke stabla.
Mali je gnom mogao vidjeti kad bi vjetar dolazio u posjet. Mogao je vidjeti kao se grane savijaju tamo amo. Ponekad je morao zatvoriti svoj prozor da mu ne uđu lišće i prašina koje je uskovitlao ovaj zaposleni prijatelj!
Svaki mu je dan majka stablo nastavila šaputati:
''Stvari nisu kao što su prije bile – ali vjeruj mi – uskoro bit ćeš slobodan ti, vjeruj mi, vjeruj mi.''
I tako je mali gnom morao vjerovati, i mali je gnom morao čekati. Uskoro, znao je, bit će opet slobodan da napusti svoj dom među kamenjem i korijenjem stabla. Uskoro, znao je, bit će slobodan da skiće opet u predivnoj šumi.
A dok je čekao, bio je iznenađen koliko puno stvari je mogao naći koje može raditi u svojoj udobnoj maloj kući u korijenju stabla.

Mali gnom može plesati
Mali gnom može pjevati
Mali gnom može slikati i crtati
I na podu se preko glave prevrtati.

Mali gnom može plesati
Mali gnom može pjevati
Mali gnom može čistiti i kuhati
I sa slikovnicom se sklupčati.

Mali gnom može plesati
Mali gnom može pjevati
Mali gnom može __________
I može što god još poželi___( djeca smišljaju)____________________

Ova priča se može koristiti i u sljedećim situacijama: gubitak ljubimca, gubitak zdravlja i dobrobiti, gubitak povjerenja, i tugovanje i gubitak okoliša.

Autorska prava: S u s a n P e r r o w © 2 0 2 0 – w w w . s u s a n p e r r o w . c o m
Naslov izvornika: The Little Gnome Who Had to Stay Home

 

Nekada su krtica i sunce povazdan bili zajedno. Zanosno su se družili i natjecali tko će se domisliti ljepšoj igri. Kad bi se umorili, počinuli bi zagledani jedno u drugo. Krtica je svojim bistrim očima promatrala sunce, a ono ju je obasjavalo svojim sjajnim okom. No, jednom u osvit dana, sunce opazi neki tek izniknuli cvijet.
„Gledaj kako je divan“, reče ushićeno krtici i razdragano pozove cvijet da se pridruži njihovoj igri.
Ali krtica nije htjela svojega prijatelja dijeliti s nekim došljakom. Kad se smračilo, ona se tiho prišulja cvijetu i pregrize mu korijen. Zadovoljna učinjenim, pođe na počinak, no san joj ne htjede na oči. Čitavu se noć nemirno premještala, a kada tanka crta svjetla na obzorju najavi dolazak njezina prijatelja, ona osjeti nelagodu u duši i zavuče se pod zemlju.
Čim se sunce promolilo iza stabla, odmah razazna što se zbilo. Cvijet je ležao mrtav, a na mjestu gdje se krtica zavukla pod zemlju oblikovao se mali humak.
„Krtice, prijateljice“, zazva je sunce bolnim glasom, „dođi, dan je pred nama“.
Krtica je čula glas svojega prijatelja, ali se nije odazvala. Sunce je dozivalo krticu, danima ju je dozivalo, no uzalud.
„Krtice, dođi“, dozivalo ju je sunce. „Onaj mi je cvijet bio silno drag, ali tisuće takvih mogu probuditi iz zemlje. No, ti mi nedostaješ, tebe trebam.“
Prošlo je mnogo godina. A onda krtica jednoga dana nenadano proviri iz zemlje. „Krtice!“ usklikne sunce. „O, kako ti se radujem!“
„Tko si ti?“ upita ga krtica.
„Sunce, tvoj prijatelj“, žustro joj odgovori sunce.
Krtica okrene glavu u smjeru odakle je dolazio glas. U taj čas sunce ugleda njezine prazne oči, ali prije negoli je u svojoj zapanjenosti išta uspjelo izustiti, krtica reče: „Ne možeš me prevariti. Ti više ne postojiš. Valjda ne očekuješ od mene da ne vjerujem svojim očima.“
To reče i ponovno zađe pod zemlju.

Stjepan Lice

Bilo jednom jedno stablo i voljelo malog dječaka. Svakog bi dana dječak dolazio i skupljao lišće, spleo ga u krunu i igrao se kralja šume. Penjao se uz deblo, ljuljao na granama i jeo jabuke. Igrali bi se skrivača, kad bi se umorio zaspao bi u njegovu hladu. Volio je dječak stablo, jako ga je volio. I stablo je bilo sretno.
Prolazile su godine.
Dječak je odrastao. Stablo je često bilo samo.
Jednog dana dođe dječak stablu, a ono mu reče:
- Dođi dječače, dođi i popni se uz moje deblo i proljuljaj se na mojim granama, najedi se jabuka, igraj se u mom hladu i budi sretan.
- Prevelik sam da se verem i igram – odgovori dječak. – Želim svašta kupovati i zabavljati se. Želim imati mnogo novaca. Možeš li mi ga ti dati?
- Žao mi je – odvrati stablo – ja novaca nemam. Imam samo lišće i jabuke. Uzmi moje jabuke, dječače, i prodaj ih u gradu. Tako ćeš zaraditi novac i biti sretan.
Dječak se popne na stablo, nabere jabuka i odnese ih. Stablo je bilo sretno.
Ali dječak dugo nije dolazio… i stablo je bilo tužno. A onda se jednog dana dječak vrati.
Stablo zadrhti od radosti i progovori:
- Dođi dječače, uzveri se na moje deblo, proljuljaj se na mojim granama i budi sretan.
- Previše sam zaposlen da se verem po stablima – reče dječak. – Želim kuću, da me čuva od hladnoće. Želim se oženiti i imati djecu, i zato mi treba kuća. Možeš li mi je ti dati?
- Nemam ja kuće – odgovori mu stablo. – Moja kuća je šuma, ali možeš odrezati moje grane i sagraditi kuću. Tada ćeš biti sretan.
I dječak odreže stablu grane te ih odnese da bi sagradio sebi kuću. I stablo je bilo sretno.
Ali dječak dugo, dugo nije dolazio. A kad se vratio, stablo je od silne radosti jedva progovorilo.
- Dođi, dječače – prošaptalo je – dođi i poigraj se.
- Previše sam star i tužan za igru – odgovori dječak. – Želim lađu koja će me odnijeti daleko odavde. Možeš li mi je dati?
- Odsijeci moje deblo i sagradi lađu – reče mu stablo. – Moći ćeš otploviti daleko… i bit ćeš sretan.
I dječak posiječe deblo. Sagradi lađu i otplovi.
I stablo je bilo sretno. Ali ne istinski sretno.
Nakon mnogo vremena dječak se ponovno vrati.
- Oprosti mi, dječače – progovori stablo – više ti nemam što darovati. Jabuka više nemam.
- Zubi su mi preslabi za jabuke – odvrati dječak.
- Grana više nemam – nastavi drvo – ne možeš se više na njima ljuljati.
- Prestar sam da se ljuljam na granama – reče dječak.
- Debla više nemam – opet će stablo. – Ne možeš se penjati.
- Preumoran sam za penjanje – odgovori dječak.
- Žao mi je – uzdahne stablo. – Volio bih da ti mogu nešto dati, ali ničega nemam. Sad sam samo stari panj. Žao mi je…
- Više mi ne treba mnogo, samo mirno mjesto da sjednem i odmorim se. Vrlo sam umoran.
- Pa – progovori stablo protežući se uvis što je više moglo – znaš, za sjedenje i odmor i stari će panj biti dobar. Dođi, dječače, sjedni. Sjedni i odmori se.
Dječak tako i učini.
I stablo je bilo sretno.
 
Sheil Silverstein

Bio je već skoro Božić.
Stao sam u sljedeći red,
ne baš u božićnom raspoloženju,
da kupim još poklon ili dva.

Stojeći ispred mene,
maleni je dječak uznemireno čekao,
vrteći se kako to već maleni dječaci rade.
U svojoj je ruci držao par cipela.

Njegova je odjeća bila stara i iznošena.
Bio je prljan od glave do pete.
Kad je došlo vrijeme da plati,
nisam mogao vjerovati što čujem da govori:

„Gospodine želim kupiti ove cipele,
za moju mamu, molim vas.
Skoro će Badnja večer i ove cipele su baš njen broj.
Možete li se požuriti, molim vas.
Tata kaže da nema još mnogo vremena.
Vidite, ona je bolesna već duže vrijeme.
I znam da će se zbog ovih cipela nasmiješiti.
I želim da mama izgleda prekrasno,
ako sretne Isusa večeras.“

Brojao je novčiće dugo, dugo…
Prodavač je rekao:
„Sinko, ovdje nema dovoljno.“
Panično je pretraživao svoje džepove,
a onda se okrenuo i pogledao u mene.

Rekao je:
„Mama je Božić uvijek činila lijepim u našoj kući,
iako ga je mnoge godine pripremala bez ičega.
Recite mi, gospodine, što da napravim.
Nekako joj moram kupiti ove božićne cipele.“

Stavio sam novac na stol.
Jednostavno sam mu morao pomoći.

I nikada neću zaboraviti izgled njegova lica
kad je rekao: „Mama će izgledati sjajno.“
Znam da sam uhvatio bljesak nebeske ljubavi
kad mi je zahvalio i istrčao van.

Znam da je Bog poslao tog dječaka da me podsjeti
što Božić, zapravo jest!

Jednoga su dana sva bića na Zemlji odlučila da, po uzoru na ljude, između sebe odaberu kralja, nekoga tko će vladati nad svima.

-Ljudi su mudri i oni sigurno znaju zašto je dobro da netko bude kralj – govorili su jedni drugima.

I jer nisu znali kakav bi kralj trebao biti i što bi on trebao raditi, dugo su raspravljali koga bi bilo najbolje zakraljiti. Napokon se svima najmudrijim učini prijedlog visokog jablana.

-Mislim da bi najbolje bilo da duga kraljuje nad nama – rekao je on. – Ona je ionako nad svima nama, zna gdje se tko od nas nalazi, a vjerojatno nas i najbolje poznaje.

I tako duga postane kralj, točnije: kraljica, nad svim bićima na Zemlji.

-Kao kraljica, trebam biti bolja od svih – pomisli duga. – Tako ću opravdati što su me izabrali. I ne smijem si dopustiti da se pred ikim posramim.

Jedva što je to pomislila, začu predivan slavujev pjev.

- Kako prelijepo pjeva – zadivi se duga. No u isti čas se namrgodi. – Ja nikada neću pjevati kao ona – zaključi.

I da je nitko ne bi nadmašio u pjesmi, ona svima zabrani pjevati. Ali zbog toga se nije osjećala nimalo bolje.

Nije proteklo mnogo vremena i ona osjeti predivan miris cvijeća. Neko je vrijeme uživala u njemu, ali se ubrzo oneraspoloži.

- Ja nikada neću mirisati kao cvijeće – reče tiho, posve tiho, tako da je nitko ne čuje, a onda glasno izda nalog kojim svima zabrani mirisati. Ali zbog toga se nije osjećala nimalo bolje. Zapravo, osjećala se još i gore.

Snuždeno je promatrala svijet ispod sebe. Odjednom ugleda ribu kako hitro pliva.

- Kako je brza – reče pomalo neveselo. – A ja se tako sporo krećem.

I jer joj je bilo neprihvatljivo da itko bude brži od nje, ona gromkim glasom zapovijedi da se više nitko ne smije kretati. Ali zbog toga se osjećala loše, posve loše.

U noći dok su svi spavali, ona oprezno probudi visokog jablana: on joj je bio najbliže.

- Reci mi, zbog čega sam tako nesretna? U čemu griješim?

- Biti kralj ne znači u svemu biti bolji od svih – reče jablan. - Netko lijepo pjeva, netko lijepo miriše, a netko se brzo kreće. I, ako to čini sa srcem, onda je to uistinu lijepo. A ti ne kraljuješ sa srcem. Dok si bila obična duga, bila si sretna što svojim lijepim bojama možeš sve nas nadsvoditi... Kraljevati znači svojom ljepotom pomoći svima da budu najljepši što im je moguće biti. Pokušaj sutra iznova. I, ako pokušaš sa srcem, vjerujem da ćeš uspjeti.

Duga je neko vrijeme šutke razmišljala, a onda blago, posve blago dotakne vrh visokog jablana.

Stjepan Lice

Baka i djevojčica čije je lice bilo osuto svijetlocrvenim pjegicama provele su zajedno dan u zoološkom vrtu. Djevojčica je čekala na red da joj umjetnik na obrazima naslika tigrove šape.

-    Imaš toliko pjegica da nema mjesta za sliku! – viknuo je dječak koji je također stajao u redu.

Zbunjena, djevojčica je oborila glavu. Njezina baka je kleknula do nje i rekla:

-    Volim tvoje pjegice.
-    Ja ne  - odgovorila je djevojčica.
-    Kad sam ja bila djevojčica, željela sam imati pjegice – rekla je baka, milujući prstima djetetovo lice. – Pjegice su predivne.

Djevojčica je podigla glavu.

-    Stvarno?
-    Naravno – rekla je baka. – Reci mi samo jednu stvar koja je ljepša od pjegica.

Djevojčica se zagledala u staričino lice koje se smiješilo.

-    Bore – odgovorila je nježno.

Otac Pat