Dolaskom u vrtić, Vaše dijete doživljava veliku promjenu u životu. U ovoj novoj sredini mora se prilagoditi na:

• Nov prostor u kojem će boraviti; u tom prostoru trebat će naučiti gdje se što nalazi (igračke, voda, WC, garderoba…)
• Nove osobe koje će se brinuti o njemu – dijete treba steći povjerenje da će odgojitelji moći razumjeti i zadovoljiti njegove potrebe jednako dobro kao i roditelji dosada
• Novi ritam života: vrijeme buđenja, doručka, ručka, spavanja…
• Nove prijatelje s kojima će dijeliti doživljaje, igračke, slatkiše i pažnju odgojitelja

Gore navedene promjene zahtijevaju znatan napor da bi se prihvatile. Period prihvaćanja i prilagodbe zovemo adaptacijom. Svako dijete reagira na svoj osobit način. Kod većine djece adaptacija traje između jednog i četiri tjedna. Nakon tog perioda djeca dolaze u vrtić s radosnim iščekivanjem.

U periodu adaptacije primjećuju se slijedeće reakcije djeteta:

• Plač pri odvajanju (dijete često prestaje plakati već nekoliko minuta nakon odlaska roditelja)
• Plač tijekom dana (prisutan kod mlađe djece u prvim danima boravka, javlja se periodično, ne stalno)
• Odbijanje jela ili spavanja u vrtiću
• Odbijanje blizine djece ili odgojitelja
• Odbijanje igara i igračaka, aktivnosti i sadržaja
• Regresija (kratkotrajno nazadovanje u razvoju – rijetko se javlja)

Dužina i tijek adaptacije ovise o: 

a) karakteristikama osobnosti djeteta (povučeno, mirno, introvertirano dijete često ima dužu adaptaciju od temperamentnog i otvorenog djeteta) 
b) prethodnom iskustvu pri odvajanju: loše iskustvo (npr. boravak u bolnici ) često produžava period prilagodbe, dok dobro iskustvo (npr. posjete prijateljima, povremeno kraće odvajanje od roditelja) skraćuje adaptaciju 
c) ponašanju roditelja i odgojitelja 

Što vrtić čini da bi se olakšao period prilagodbe:

• provode se inicijalni intervjui prije potpisivanja ugovora – kako bi se što više saznalo o svakom djetetu, na taj način odgojitelji brže upoznaju potrebe novog djeteta
• organizira se postepeno dovođenje djece u vrtić, kako bi se dijete moglo polako prilagoditi novim uvjetima (adaptacija se proteže kroz dva tjedna, npr. prvi dan dijete ostaje sat vremena, drugi dan dva sata…na kraju tjedna boravit će u vrtiću do spavanja, idući tjedan još dva dana odlazi prije spavanja, zatim ostaje na spavanju, da bi do kraja drugog tjedna ostalo cijeli dan
• odgojitelji se stručno pripremaju za dolazak nove djece

Što roditelji mogu učiniti:

• upoznajte dijete s time što ga u vrtiću očekuje, opišite mu prostor, svoja iskustva i vesele doživljaje iz vrtića
• povedite dijete tijekom ljeta do vrtića, da vidi zgradu izvana, igralište, te djecu i odgojitelje
• vodite ga u goste, u park, na kraće čuvanje kod poznate osobe – tako će steći pozitivna iskustva u odvajanju i upoznavati nove ljude
• osamostalite dijete u skladu s njegovim mogućnostima npr. uzimanje krute hrane (žvakanje), uzimanje tekućine na šalicu, samostalno uspavljivanje, samostalno oblačenje i svlačenje, odvikavanje od pelena i bočica
• postepeno, ali redovito dovodite dijete u vrtić prvih dana, prema dogovorenom rasporedu
• rastanak s djetetom pri odvajanju neka bude topao, ali kratak i odlučan
• neka dijete ponese sa sobom neku dragu mu igračku ili predmet – koji će mu olakšati prve dane jer će ga podsjećati na roditelje i dom
• imajte povjerenja – dijete će osjetiti da vjerujete u naše sposobnosti i dobru volju te će nam i ono brže pokloniti svoje povjerenje 

Kad dođete po dijete zagrlite ga, poljubite, upitajte i pažljivo slušajte o tome kako je provelo dan. To je ujedno i prilika da porazgovarate s odgojiteljicama.

Želimo vam sigurnu i bezbrižnu prilagodbu, radostan boravak u vrtiću te uspješnu suradnju sa svim djelatnicima vrtića!

Ovo je 10 rečenica koje djeci trebamo govoriti svaki dan

“Djecu nije dosta voljeti, oni trebaju osjetiti da su voljeni”, samo je jedna od don Boscovih slutnji. Munjevita je, a nalazi se u pismu što ga je don Bosco pisao iz Rima 1884. godine, a koje je s pravom nazvano “Hvalospjev odgojnoj ljubavi”.

Glasoviti američki profesor Buscaglia davao je studentima na sveučilištu posebnu zadaću prije odlaska na weekend. Moraju otići kući i zagrliti svoga oca. Tada u dvorani obično plane urnebesna pobuna: “Ja bih svoga oca radije upucao!”, ili: “To je bez veze, moj otac zna da ga volim!” Na sve to profesor kaže: “Još bolje: zašto to onda ne biste učinili?”
Sljedećeg ponedjeljka svi govore iznenađeni ugodnim iskustvima. - “Moj otac se rasplakao.” -“Čudno, moj otac mi je zahvalio.”
“Shvatiti da smo voljeni, to je tajna sreće. U obitelji svi bi trebali hodati kao da im je na grudima natpis: “Ti si za mene nenadomjestiv.” Odnosi između roditelja i djece često su zapovjedne naravi, zajedljivi, vječito nešto brane, prijete, drže propovijedi, preporučuju. Puni su banalnosti kao: “makni se, digni se, požuri, ne diraj, frazi, sve pojedi, pazi da se ne uprljaš, šuti, govori kad ti kažem, moli oproštenje, pozdravi, dođi ovamo, nemoj smetati, ne trči, nemoj se oznojiti, pazi, past ćeš, rekao sam ti da ćeš pasti, gore za tebe, ne možeš li malo paziti, ne znaš ti to, idi u krevet, diži se, zakasnit ćeš, imam posla…”
Iako u dobroj namjeri, roditelji se prema djeci ponašaju kao zujeći helikopteri, te zujanje postaje uobičajeni obiteljski ton. Djeca se uvijek brane neposluhom, a važne riječi koje roditelji kažu svojoj djeci izgube se u običnoj zbrci zapovijedi i zabrana. Najveći danak plaća obiteljsko ozračje koje neprestano uznemiruju međusobna suprotstavljanja.
Postoje riječi koje mogu promijeniti obiteljsko ozračje i, što je još važnije, postati osnovom za izgradnju pozitivne slike o sebi, a to je bitno za normalno odrastanje djece. Takve riječi mogu biti:
1. “Volim te”, riječi koje najviše troše televizijske pjesmice, ali koje roditelji i djeca često zaboravljaju. Pa ipak one imaju veliku moć. Svakoga dana svako dijete trebalo bi svojoj mami i svome tati reći: “volim te”.
2. “Ti si lijep”, djeci su potrebni komplimenti. Postoje ljudi koji tek što izađu iz kuće, počnu dijeliti komplimente: mljekaru, prodavaču novina, prometniku, vrataru, ravnatelju, a kući to ne kažu nikada nikomu. Neka se gospoda tužila vrteći dršku torbice: “Moj muž zna biti jako nježan i osjećajan. Sa psićem uvijek tako postupa.” Kako može imati samopouzdanja dijete koje njegovi roditelji nikada nisu pohvalili (niti čak njegov fizički izgled)?
3. “Sretna sam što te imam.” Izraz koji svakako treba upotrebljavati. Ima puno djece koja se osjećaju poput odbačena smotuljka ili još gore poput prometne nesreće u životu svojih roditelja.
4. “Na mene možeš računati.” Dijete treba znati da, bilo što da mu se dogodi, jedan muškarac i jedna žena, a to su njegovi roditelji, priteći će u pomoć. U društvu kakvo je naše oni se nemaju u koga drugoga pouzdati.
5. “Što ti misliš?” Spoznaja da osobe koje djeca najviše vole, a to su tata i mama, doista žele čuti njihovo mišljenje, djecu ispunja ponosom i daje im istinski osjećaj uključenosti u obitelj. Roditelji se mogu na taj način uvjeriti da im djeca znaju biti jako pametna.
6. “Ako želiš, možeš plakati.” Svako ljudsko biće treba nekoga komu se može obratiti i potužiti, sigurno da će biti prihvaćeno, da ga neće osuditi, nekoga pred kime se ne treba skrivati, nekoga komu će moći reći: “Evo kako ja to osjećam”. A onaj drugi da mu odgovori: “Dobro je, tako je baš dobro”. Dvije ruke, jedno srce i puno razumijevanja.
7. “Želim te slušati.” To znači da nam nije svejedno što se događa u životu drugih ljudi. “Ispričaj mi to”, izgovoreno u pravom trenutku, u stanju je srušiti zid šutnje koja može ozbiljno ugroziti odnose između djece i roditelja.
8. “Zašto si loše volje?” Osjećaji male djece su važni i odrasli ih trebaju ozbiljno shvatiti. Oni se vrlo često zanemaruju, preko njih se olako prelazi s omalovažavanjem.
9. “Imam povjerenja u tebe.” Djeca imaju dovoljno valjanih razloga da sumnjaju u sebe. Ohrabrivanje roditelja jedino je pogonsko gorivo koje potiče volju da preuzme inicijativu.
10. “Tako je lijepo kad smo zajedno.” Nitko ne može dobro odrastati ako ne osjeća da je nenadomjestiv djelić sreće u svojoj obitelji.
Jedna djevojčica je bila jako tužna. Mučile su je mnoge zadaće, mnoge poteškoće, mnogo koječega… Majka joj je govorila uvijek iste stvari; bilo je preporuka, objašnjenja, ohrabrenja, ali djevojčica je postajala sve tužnijom. Onda jednom pogleda majci ravno u oči i reče: “Mama, zašto me, umjesto svega toga, ne zagrliš jako, jako, kao ono kad sam bila mala? Nijedan savjet ne bi toliko značio”. Mama i kćerka se zagrliše i sva ona zlovolja prođe. Često je dovoljno čvrsto se zagrliti.

Tajna nagovora za laku noć
“Moja mama je izašla i uz pomoć nekog siromašnog dječaka skupila nekoliko cigli rasporedivši ih u četiri dijela. Na njih je položila par dasaka i stavila slamaricu. Bio je to prvi krevet u oratoriju. Dobra moja mama održala mu je kratki večernji govorčić o tome kako treba raditi, biti dobar i vjerovati u Boga. Na kraju ga je pozvala da izmole večernje molitve.” Tako pripovijeda don Bosco u “Uspomenama iz oratorija”.
Ova nježna gesta, rođena iz navike mame Margarete da se uvečer nadvije nad krevet svoje djece, ostala je među salezijancima kao sjećanje na prvu “Laku noć”, to jest kratki topli nagovor koji ravnatelj održi svojoj “obitelji” na kraju dana. U “Preventivnom sustavu” don Bosco ga je nazvao “ključem moralnosti, dobrog ponašanja i odgojnog uspjeha”.

Najljepši sati 
Jedno od prvih jednostavnih pravila koja se uče u “školi za roditelje” kaže: “Nastojte da posljednji sati dana budu najljepši”.
Posljednji sati dana obično su trenuci u kojima se oslobađaju negativni naboji skupljani tijekom dana i često su najteži i za djecu i za roditelje. Ima djece kojima je dan ispunjen kao onaj predsjednika republike.
“Jedva čekam kraj dana i trenutak da pođem na počinak”, napisao je jedan preadolescent. “Tad se pokrijem po glavi i… zamislim da sam mrtav. To je posvemašnji umor, fizički i psihički.
U suvremenom svijetu večer predstavlja jedine trenutke kad je obitelj na okupu. Ali oko čega se ona okuplja? Jedno istraživanje u Italiji ustanovilo je da se 75% obitelji nađe zajedno kada gledaju televiziju.
Tako se sav obiteljski razgovor za vrijeme večere svodi na brojne; “Psst, pssst! Može li se od vas nešto čuti ili ne može?” Mnogi “Pssst” obično izazivaju još veća negodovanja.
Ni kod obitelji koje za vrijeme večere ne gledaju televiziju situacija nije ništa bolja. Kod njih u to vrijeme obično započinje obiteljski “Nürnberški proces”, ima za svakoga ponešto, a to traje sve dok djeca ne počnu svoj nevoljni plač, dok se ne pozovu na Ženevsku konvenciju ili ne zamole da ih se pošalje u sirotište.
Don Bosco je shvatio da su večernji sati jako važni, da trenuci koji prethode počinku imaju posebno značenje. To su trenuci kada padaju obrambeni zidovi, trenuci koji žude za toplinom, dobrotom, međusobnom blizinom i ljubavlju, jer nadolazeća noć pritišće i plaši. Tada nam je potreban netko tko će nas uzeti za ruku. Stoga je u večernje sate najlakše moliti.
Otac koji prati dijete na počinak (majke to već čine), ne kaže jednostavno: “Idi na spavanje i ne izmotavaj se!” Ne, on s djecom razgovara, pomoli se zajedno s njima, uspostavlja s njima ugodan i ljubazan odnos, sasvim drukčiji od svih ostalih odnosa. To su prava iskustva.
Odluka: Otpratit ću svoju djecu na spavanje i zadržati se s njima u malom razgovoru dok se ne uspavaju.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Bruna Ferrera “Sretni roditelji – s don Boscovim odgojnim sustavom”. 

Kao što su za čvrstoću i stabilnost kuće važni dobri, stabilni temelji, tako je i za kuću koju zovemo osoba. Osim duhovnih, egzistencijalnih temelja koji se trebaju utvrđivati kroz čitav život, u psihološkom smislu važni su oni temelji koji se izgrađuju tijekom prvih godina života u međuodnosu s okolinom tj. roditeljima ili skrbnicima djeteta.

Emocionalno povezivanje ili privrženost (attachment) počinje se razvijati između majke i djeteta već prvih dana nakon djetetova rođenja. To je trajna osjećajna veza koja svoj vrhunac dostiže između djetetova osamnaestog i tridesetog mjeseca.

Koncept privrženosti uveo je John Bowlby nakon promatranja djece u dječjim domovima. On je prema njihovu ponašanju zaključio da je psihološka potreba za osobom  koja se brine za njih jača i važnija od nagona za hranom. Utvrdio je da kod malog djeteta ili dojenčeta očekivanja o prisutnosti majke polako rastu tijekom cijele prve godine i imaju tendenciju pojačavanja.

Pojedinačne, površno gledajući različite djetetove i majčine aktivnosti, organizirane su oko jedinstvenog cilja, a to je održavanje djetetova osjećaja sigurnosti i zaštićenosti.

Pojava modela privrženosti u trećoj četvrtini prve godine života u uskoj je vezi s emocionalnim i tjelesnim razvojem. U to vrijeme među emocijama prevladava osjećaj straha. Budući da se razvijaju pamćenje i kognitivne funkcije, dijete počinje prepoznavati nepoznato i novo na koje najčešće reagira negativno. Oko osmog mjeseca pojavljuje se strah od nepoznatih osoba zbog čega dijete plače i traži majčinu zaštitu. Odvajanje od majke izaziva separacijski protest u obliku plača i njezina traženja. Jedan od najvažnijih pokazatelja privrženosti jest pojava ublažavanja djetetova stresa u prisutnosti majke. Ustrašeno, ustreptalo dijete brzo se smiri kada dođe k majci. Kada osjeti njezinu sigurnost spremno je za daljnje istraživanje. Pritom majka služi kao siguran zaklon u koji može pobjeći ako se pojavi novi strah.

Glede pojma vezivanja potrebno je uočiti razliku između vezivanja i ovisnosti. U prvim tjednima života dojenče je ovisno o majci koja mu je potrebna zbog zadovoljenja njegovih fizioloških potreba. Emocionalno je vezivanje drukčije od toga, a takvo se ponašanje aktivira u situacijama koje su za dijete neugodne, kada je odvojeno od majke, makar i nakratko, kada je ostavljeno samo ili se nađe na nepoznatim mjestima ili s nepoznatom osobom, kada je bolesno ili gladno, čak i kad se samo sjeti nečeg nepoznatog i neugodnog. Nekoliko je instinktivnih reakcija koje se tijekom prve godine integriraju u  tzv.ponašanje vezivanja – sisanje, hvatanje, grljenje, traženje blizine, plakanje, smijanje. Ukoliko majka prihvaća  takvo ponašanje, dijete će se povoljnije emocionalno razvijati.

Povezujuće roditeljstvo je stil roditeljstva koji se temelji na nježnim odgojnim metodama, punim razumijevanja za dječje potrebe. Istraživanja su dokazala da je nemoguće razmaziti dijete povezujući se s njim. Povezujuće roditeljstvo ne savjetuje stalno popuštanje i ne razvija ovisnost. Ono potiče djetetov razvoj. Uz pomoć povezujućeg roditeljstva stvorit ćete čvrstu vezu s vašim djetetom,  postat ćete mudriji, suosjećajniji i bolji roditelj,  a djetetu ćete pomoći da izraste u sigurnu, suosjećajnu i smirenu osobu te da takve odnose stvara i s drugim ljudima.

Dr. sc. Sanea Mihaljević
spec. psihijatar

VOLJETI SVOJU OBITELJ

Bračna ( ili partnerska) problematika jedan je od razloga dolaska u psihijatrijsku ambulantu. Iza anksioznih ili depresivnih simptoma koje osoba iznosi često se nazire bračna problematika koja može narušiti zdravlje supružnika. 
Najčešći uzroci problema u braku su iskrivljena vjerovanja i nerealna očekivanja od samog braka. Jedno od takvih iskrivljenih vjerovanja i očekivanja je ideja da se  ljubav spontano događa između dvije osobe i tako ostaje zauvijek bez ikakvog daljeg truda i napora. Ono što je zapravo točno je da činom vjenčanja  tek započinje rad na održavanju zdravih osnova dugotrajnog zajedničkog življenja. Zaljubiti se i oženiti može se na krilima anđela,  ali živjeti zajedno nije samo po sebi razumljivo: traži učenje, puno truda i žrtve. To je kao naučiti plesati: onomu koji načini korak naprijed, drugi odgovara korakom nazad i tako naizmjence. A to je moguće samo ako su zagrljeni. 
Da bi se održavao brak skladnim i kvalitetnim potrebno je njegovati komunikaciju na tri razine:
pred križem (zajednička molitva), za stolom, u bračnoj postelji. 
Obitelj u kojoj se zajednički moli zdravija je i sretnija, što se ponajprije može pozitivno odraziti na djecu koja u njoj odrastaju. Njegovanje bračne duhovnosti uključuje otvorenost tijela supružnika jedno drugome, a tako i otvorenost "jednog tijela" koje postaju u spolnom činu, prisutnosti i nastanjivanju Duha Svetoga koji je životvorac ( stoga je kontracepcija antiteza istinskoj bračnoj duhovnosti).  
Komunikacija za stolom često zna biti mučna  i puna problema. U toj komunikaciji najčešće sudjeluju i djeca i roditelji što dodatno "otežava" stvar. 
Nerijetko se čuje da se bračni partneri "dure" jedno na drugo tj. uskraćuju komunikaciju. To naravno ne može doprinijeti bračnom razumijevanju, već može samo pospješiti udaljavanje i stvaranje nepovjerenja. Ima parova koji izvana funkcioniraju, no unutar četiri zida između njih je ponor. Ni ne sjećaju se više kad su prestali razgovarati. Većina takvih parova sjetit će se da je sve počelo tako što su jedno drugom “nešto zamjerili”.  Vrata međusodnobg razumijevanja zalupe se kada uzmanjka povjerenja, pažnje, uvažavanja, poštivanja, prihvaćanja, praštanja i razumijevanja. Kad se to dogodi, sve počne smetati, nastanu vrijeđanja zbog sitnica, sve ono što je bilo "dražesno" postane odvratno. Situacija postane teška kad se muž i žena počnu braniti, a osjećaju se napadnuti kada onaj drugi jednostavno izrazi ono što osjeća. 
Ako supružnici ne ulože napor da riješe probleme, brak će se vremenom izgubiti na kvaliteti. Ovakvo stanje moguće je izbjeći ako su oba partnera voljna  potražiti pomoć ili se žele potruditi više da unaprijede kvalitetu svoje bračne zajednice. Parovi često dolaze u terapiju u  zatvorenom krugu optuživanja  praćenim s ljutnjom i  odbijanjem odgovornosti da su konflikti zajednički, pa da je i  rješenje zajedničko. 
Djetinjstvo, odgoj, naslijeđe i mnogi drugi čimbenici utječu na cjelokupnu osobnost, pa tako i na
pogreške u razmišljanju koje dovode do narušene komunikacije u braku, a time i u obitelji. 
Međutim, nije uvijek neophodno previše se osvrtati na prošlost, jer sebi možemo pomoći u sadašnjosti, baveći se trenutnim problemima.  Najčešće pogreške u razmišljanju koje doprinose otežanoj komunikaciji i problemima u braku su pretjerano uopćavanje ( "svi su muškarci isti"), prerano zaključivanje ( "budući da moj muž sa mnom ne želi u šetnju, on mene ne voli"), crno – bijelo gledanje ( "ništa što napravim nije mom mužu dobro"), emocionalno zaključivanje ( " budući da se loše osjećam, ja sam loša osoba"), čitanje misli ( "ona misli o nečem drugom dok s njom razgovaram")...  Kad se oslobodimo negativnih, uopćavajućih, krutih i iracionalnih načina mišljenja, naše emocije će se uravnotežiti te ćemo postati skladniji i zadovoljniji.

Brak je savez za postignuće jednog uzvišenog cilja koji ne bi trebalo gubiti iz vida. Smisao braka je obitelj, stvaranje sigurne luke iz koje će isploviti novi životi. Zbog toga je na roditeljskom paru velika odgovornost - prva dužnost oca prema djeci jest ljubiti njihovu majku, a prva dužnost majke prema djeci jest ljubiti njihova oca.
I na kraju, citat svete Majke Terezije iz Calcutte: Želiš li promijeniti svijet, idi kući i voli svoju obitelj. 

Dr. Sanea Mihaljević

Tijekom travnja obilježavali su se dani svjesnosti o autizmu. Sve se više o tom poremećaju priča jer mu je i sve veća pojavnost među djecom.
Poremećaj iz spektra autizma je vrlo složen neurorazvojni poremećaj koji zahvaća sve aspekte dječje ličnosti. Ovaj jedinstveni termin  - poremećaj autističnog spektra -  obuhvaća širok raspon poremećaja koji se javlja u ranom djetinjstvu te se smatra da se radi o jednom stanju s različitim stupnjevima težine.
U osnovi svih teškoća osoba s poremećajima autističnog spektra su unutarnje kočnice koje stoje na putu uspostavljanja socijalne interakcije (nezainteresiranost ili slabije zanimanje za igru i druženje s drugima), verbalne ili neverbalne komunikacije (izostanak govora ili zaostajanje u govoru, doslovno shvaćanje, drugačije razumijevanje), mogućnosti imaginacije (suženi interesi, neobične aktivnosti i ponašanja, ponavljajuće i stereotipne radnje) te senzorne integracije - djeca s autizmom vide, čuju i osjećaju, ali te utiske teško sklapaju u smislenu cjelinu, pa se stoga povlače u vlastiti svijet u kojem nalaze sigurnost. Stoga osobe s autizmom imaju poteškoća u izražavanju svojih osjećaja, želja, potreba, sposobnosti i problema s kojima se svakodnevno bore, a što se odražava na njihovo ponašanje koje može biti vrlo neobično.
Intelektualno funkcioniranje djece s autizmom je različito i kreće se od prosječne inteligencije do većih intelektualnih poteškoća. Na testovima inteligencije postižu lošije rezultate na dijelovima na kojima se ispituje govor i govorne funkcije nego na neverbalnim testovima. Osobe s autizmom kojima je inteligencija očuvana spadaju u skupinu visoko funkcionirajućih autističnih osoba. 
Procjenjuje se da diljem Europe ima oko 5 milijuna osoba s autizmom, a poremećaj zahvaća 1 na 100 djece. U posljednjih par godina broj autistične djece je u porastu što je dijelom rezultat bolje dijagnostike ali i nekih drugih nedovoljno razjašnjenih čimbenika. 
Autizam se pojavljuje 4-5 puta češće kod dječaka nego kod djevojčica. U nekim je obiteljima 50–100 puta češći nego u općoj populaciji što potvrđuje genetsku ulogu u uzročnosti. No uzroci autizma do danas nisu potpuno razjašnjeni, te se pokušavaju objasniti različitim teorijama. Tako na primjer teorija o cjepivu za ospice, zaušnjake i rubeolu,  kao mogućem uzroku, istraživanjima je opovrgnuta.
Ovaj poremećaj traje cijeli život, a razvija se nakon 16-18 mjeseci dječjeg razvoja koji do tada može biti bez teškoća. Prvi simptomi uglavnom se primjećuju prije treće godine života. Iako djeca s autizmom izgledaju kao i sva ostala djeca, ona ipak imaju znatne životne teškoće, koje s vremenom postaju sve veće i izrazitije, stoga je potrebno što prije zatražiti pomoć stručnjaka kako bi se dijete uključilo u odgovarajuće programe usluga u zajednici. U Hrvatskoj, pri sumnji na autizam, preporučljivo je obratiti se Centru za rehabilitaciju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu gdje se mogu dobiti precizne upute za daljnju dijagnostiku i rehabilitaciju. 
Znanstveno je dokazano da se ranim prepoznavanjem te ciljanom ranom intervencijom značajno može poboljšati životni ishod osobe s autizmom. Sve više je priča iz svijeta o autistima koji završavaju škole, fakultete i osposobljavaju se za zanimanja, no da bi to postalo pravilo i kod nas, potrebna je (zaista) veća potpora društva. 

dr.sc. Sanea Mihaljević, specijalist psihijatar 

Djeca su nam predana na milost i nemilost. O nama ovisi što će od njih biti. Ona su nemoćna da se hrane, da se odijevaju, da se oslobode bolesti, da prežive. Ona ne mogu odoljeti zloći, bez nas ona umiru. Djeca nas trebaju i ona se nadaju da ćemo im biti dobri i da ćemo ih zavoljeti. Ništa nije tragičnije nego razočarati dječje srce.

Djeca su Božji upitnik poslan ljudima da Bog vidi kakvi smo. Na djeci se vidi jesmo li dobri i jesmo li dostojni biti ljudi. Djeca su vapaj da se spustimo u srce i da im dadnemo život. Djeca su krik za slobodom, mirom i zaštićenošću. Djeca su nenaoružana, ona se ne znaju boriti, djeca nikome ne čine zlo, ona samo čeznu da ih se voli. Djeca mole za komadić života, za jedan poljubac, topli pogled i riječ utjehe i hrabrosti. Djeca traže od nas mali zalogaj kruha, topla prsa majke, krevetić, lijepu riječ i priču. Djeca nas trebaju. Kako odgovaramo djeci, takvi smo. Kako volimo djecu, takvi smo mi. Kako se divimo djeci, takvi smo.

Kad smo prestali voljeti i željeti djecu, kad nam nije bilo drago da se ona rađaju, kad nismo imali vremena za djecu i kad su nam stvari postale važnije, tad je sam Bog postao čovjekom i javlja se kao dijete među nama. Ne znaš u kojem djetetu ćeš ga prepoznati, i u kojem će te djetetu on spasiti. Tko voli djecu, taj ima nepokvareno srce. Djeca su među nama da bi nas odvela u nebo. Sveti Pavao je rekao da će se žena spasiti rađajući djecu.

Tko može djetetu pokloniti dom, srce i ljubav, taj ne može promašiti nebo. Srce majke je komadić neba na zemlji. Najtragičnije žrtve našeg hrvatskog rata su djeca. O njima se najviše brinemo, najviše tugujemo zbog njihove patnje, najviše nas ogorčuje ranjenost djece. Možemo razumjeti da se netko osvećuje odraslim i moćnim ljudima, možemo razumjeti da čovjek vodi rat protiv čovjeka, ali nikada da može raniti, ubiti ili ogorčiti i onesposobiti dijete.

Čini nam se da je to onda kraj svijeta, da je taj čovjek potrošio i zadnji ostatak humanosti. Evanđelje je zabilježilo upravo jedan takav tragičan događaj, ubijanje betlehemske djece. Nečuveno da se jedan kralj morao boriti protiv djece. Nečuveno da jedan kralj poslan štititi ljude, a pogotovo djecu, daje ubijati djecu. Vlast je postala važnija od čovjeka i života, kraljevsko dostojanstvo koje bi trebalo ljudima služiti, pretvorilo se u okrutnost i ubijanje. Čovjek je sposoban za najhumanija djela, ali i za najodvratnija i najomraženija. Ovisi kamo pođe u svome životu, komu se okrene i što počne živjeti.

Dijete treba čovjekovu pomoć. Dijete čovjeku vjeruje. Ono nema drugog načina da preživi nego da vjeruje ljudima da će ga čuvati i da će mu zaštititi život. Razočarati dijete, učiniti suprotno od onoga što dijete očekuje, doista je najodvratniji čin čovjeka. Dijete nema drugog izbora. Ono se nema na koga drugog osloniti, nego samo na čovjeka, kako bi sačuvalo život.

Svi smo mi djeca. Svaki dan se negdje nađe pokoji “Herod” koji te rani, ogovara, kleveće, grubo kritizira i ubija. Daleko je lakše ubiti dušu, negoli ubiti tijelo. A za to smo svi sposobni. Pa ipak, postoji jedno mjesto u koje možemo stati, postoji jedno rame na koje se možemo osloniti, postoji jedna sigurnost, ljubav koja nas neće iznevjeriti i kojoj se možemo sigurno uteći. Vikneš li danas Bogu, on će ti odvratiti: “Evo me.” Zatražiš li ga za pomoć, sačuvat ćeš život. Predaš li mu u ruke svoje krivice i grijehe, rekneš li da ti je žao što si bio nehuman, oslobodit će te od krivice, zaštititi od osude drugih i ti ćeš živjeti s njime zauvijek.

Svi smo mi djeca i nemamo drugog izbora nego se osloniti na Boga. Nema nigdje mjesto, nema ni jedno ljudsko ni ikakvo stvoreno biće, na koje bismo se mogli osloniti i biti sigurni da nećemo propasti. Ali istovremeno, nemamo nikakve ljudske sigurnosti da je Božja ruka sigurna, spasonosna. Postoji samo naša gola vjera, naše povjerenje i naša nada. Pa ipak, malo dijete rođeno u Betlehemu dokaz je da sigurno Božja ruka neće nikada izmaknuti svoj dlan, da Božje srce vječito za nas kuca, da se Bog opredijelio totalno za čovjeka.

Možemo se, dakle, s mirom osloniti. Nećemo propasti, nego živjeti, jer je Bog za nas. Kao što se možemo cjelovito osloniti na Boga, dopustimo da se i drugi mogu osloniti na nas. Dopustimo djeci neka žive. Obradujmo danas neko dijete, pomilujmo ga, dajmo mu nade, recimo mu da želimo biti dobri, i da želimo da i ono, kad odraste, postane oslonac mnogoj djeci i mnogom čovjeku.

Iz knjige Tomislava Ivančića “Oaze života”

Za početak, sjetite se kako se osjećate kada odete na posao ili put a zaboravite ponijeti mobitel? Ili kako se osjećate ako boravite negdje duži period gdje nema Interneta?

U posljednjih nekoliko godina sve je veća prisutnost Interneta, mobitela i drugih tehnologija u životima ne samo mladih već i starijih ljudi, utječući  na njihov način života i osjećaj zadovoljstva životom.

Istraživanjima je pronađena povezanost između uporabe mobitela i glavobolje, poteškoća s koncentracijom, umora te problema sa spavanjem. Smanjivanjem broja poziva i poruka, smanjivanjem duljine trajanja poziva te nošenjem slušalica, može se smanjiti broj gore nabrojanih simptoma koji su zapravo posljedica utjecaja elektromagnetskog zračenja iz mobitela.

Istraživanja su pokazala da problematična uporaba mobitela je povezana s određenom strukturom ličnosti, kao što su ekstraverzija, neuroticizam, impulzivnost, nisko samopoštovanje, poremećaj spavanja, tjeskoba, stres te u manjoj mjeri i depresija povezane su s problematičnim korištenjem mobitela.

Prekomjerna uporaba mobitela razlikuje se od prekomjernog korištenja računala - naime radi se o dva različita ponašanja s različitima motivacijama i profilima. Zlouporaba mobitela češće pogađa mlađe, češće ženske osobe, koje su ekstrovertirane i usredotočene na tzv. instant poruke i široku društvenu mrežu. Korištenje Interneta obuhvaća šire dobne skupine, s dominacijom muškog spola te je više zastupljeno u osoba koje su sklone socijalnoj izolaciji i introverziji.

Sve je više pojmova koji ukazuju na patološku povezanost ljudi i tehnologija. FOMO (Fear Of Missing Out) je strah  od toga da se nema mobitel, ili da niste povezani na Internet. Textafrenija i Ringanxiety ( tjeskoba vezana uz zvonjavu ) je lažan osjećaj da ste primili SMS ili poziv što dovodi do toga da stalno provjeravate mobitel. Textiety  je anksioznost (tjeskoba) vezana uz primanje i promptno odgovaranje na poruke. 

 Nomofobija (“no-mobile-phone phobia”) je pojam kojim se opisuje sve više prisutan strah koji je posljedica modernog načina života, a to je strah od gubitka mobitela ili da se ostane bez signala - što znači gubitak kontakta koji je inače omogućen putem mobitela i računala. Ono što izaziva osjećaj straha i tjeskobe je da u slučaju gubitka mobitela nije moguća komunikacija, gubi se povezanost i pristup informacijama. Ovaj strah uključuje strah od gubitka mobitela, njegovog lomljenja, krađe ili gubitka signala. Postoji izrazita anksioznost pri mogućnosti da se izgubi mobitel ili kontakt s drugima. U podlozi je strah osobe da će joj možda pozliti ili joj neće biti dobro, a da neće moći dobiti pomoć u tom trenutku.

Istraživanja pokazuju da u sklopu nomofobije neke osobe proživljavaju osjećaje tjeskobe ili patnje kada nemaju svoj mobitel te razinu ovisnosti o mobitelu za obavljanje osnovnih zadataka i ispunjavanje važnih potreba (učenje, osjećaj sigurnosti, održavanje kontakta s drugim osobama i izvorom informacija).

Neki od znakova koji upućuju na ovaj poremećaj su npr.: nemogućnost da uopće isključimo svoj mobitel, opsesivno provjeravanje propuštenih poziva, elektronskih poruka ili SMS  poruka, stalno nadopunjavanje baterije te da se uvijek nosi mobitel sa sobom (i kada npr. idemo u kupaonicu).

Kod liječenja osoba s nomofobijom obično se, kao i kod liječenja drugih ovisnosti, koriste različite psihoterapijske tehnike uz moguće medikamente.

Dr. Sanea Mihaljević, psihijatar

Dobar roditelj ne mora biti dosljedan u svakom trenutku (bilo bi lijepo, ali nije moguće biti dosljedan 24 sata dnevno, do kraja života).

Dobar roditelj poštuje djetetove potrebe. Zna da se te potrebe s vremenom mijenjaju.

Dobrog roditelja ne uznemirava povremena dječja agresivnost niti ga ugrožava dječja individualnost i neovisnost. Naprotiv, ponosan je zbog jedinstvene osobitosti svojega djeteta. Ne zahtijeva od djeteta da zadovolji njegove ambicije.

Dobar roditelj zna slušati i pružati potporu. Zna govoriti i „ružne“ istine, ali na način koji dijete ne ponižava i ne vrijeđa. Dobar roditelj poznaje svoje dijete i prepoznaje njegove različite emocije, potrebe i želje.

Dobar roditelj zna zagrliti dijete i priznati koliko ga voli.

Dobar roditelj zna priznati pogrešku, a njegovo nesavršeno ponašanje djetetu pokazuje da može imati roditeljsku ljubav bez obaveze da bude savršeno.

Napokon, dobar roditelj stalno pokušava biti još bolji. Ne želi i ne glumi da je savršen, ali se neprestano trudi da bude što bolji roditelj svojem djetetu.

Jelena Janičić – Holcer
„Uspješan roditelj, uspješno dijete“

KATOLIČKI VRTIĆI
GRADA ZAGREBA

Zagreb, ožujak 2017.

AKTIVNOSTI U VRTIĆU -   ZRELOST ZA ŠKOLU

Pripremile: Ana Vukasović, logopedinja
Brankica Blažević, pedagoginja

TJELESNI RAZVOJ

Gruba motorna spretnost

Satovi tjelesnog vježbanja

• uvodno razgibavanje
• vježbe oblikovanja
• rad sa /na spravama (hodanje na prstima,hodanje po smanjenoj površini,skok u vis i dalj, poskakivanje, skok preko konopca, bacanje lopte u cilj, trčanje i boravak na zraku-penjanje i provlačenje, skakanje na jednoj nozi)

Satovi tjelesnog vježbanja na određenu temu (bez sprava kroz priču)

Pokretne igre (sa pravilima)

Ples pisanja-metoda koja cijelo tijelo uključuje u razvoj koordinacije šake i prstiju; maštovito crtanje, glazba, stihovi, ritam, igre

Fina motorna spretnost

Vješto služenje priborom za jelo
Izrezivanje i presavijanje papira
Vezanje vezica
Nizanje kuglica
Modeliranje plastelinom,glinom,tijestom…
Rezanje škaricama
Pravilno rukovanje likovnim priborom (tuš, kist, ugljen, pastela..)

Grafomotorna spretnost

Pravilno sjedenje kod pisanja
Sigurnost ruke(koordinacija oko-ruka)
Spretno rukovanje olovkom( pravilno držanje olovke i pritisak olovke)
Bojanje unutar linija,precrtavanje kruga,trokuta,kvadrata i romba,crtež čovjeka
Precrtavanje linija: ravnih,kosih,valovitih,izlomljenih
Sposobnost orijentiranja na papiru(s lijeva na desno,odozgo prema dolje)

SOCIO-EMOCIONALNI RAZVOJ

Prepoznavanje i verbaliziranje vlastitih osjećaja (pravo na sve osjećaje)
Izražavanje osjećaja na prihvatljiv način (ciljane priče kao prihvatljiv obrazac ponašanja):
„Kutija puna osjećaja“ - Kad sam sretan
                                - ​Kad sam tužan
                                - Kad sam ljut
                                -  Kad se bojim                          

Prepoznavanje i uvažavanje potreba drugih,tolerancija različitosti

Uvid u posljedice vlastitog ponašanja

-kroz slikovnice i biblijske tekstove:

Najbogatiji vrabac na svijetu

• Ribica duginih boja
• Nećko
• Figaro-mačak koji je hrkao
• Plavi oblak
• General KiroMiš
• Pauli,ti zločesti Pauli
• Maca papučarica
• Čarli nikome ne da svoje igračke
• Žabac i stranac
• Medo u kolicima
• Tibor,paun bez repa
• Bijela šuma
• Elmer
• Ti i ja i mali medo
• Dome,slatki dome
• Milosrdni Samaritanac
• Isus i Zakej
• Slijepi Bartimej

-  kroz simboličke igre
-  kroz dječje crteže i slike

Samopoštovanje / Dobra slika o sebi
 

Radne i životno-praktične aktivnosti :

• ja mogu, ja hoću sam
• brinem o sebi

Socijalne igre

• ja u zrcalu
• album sve o meni
• ljutilište-smijalište
• što se dogodilo
• zagonetna lica
• kako reći ne

Društvene igre (čovječe ne ljuti se, mlin, šah, domino, memory, karte…)
Usvajanje kulturnih navika (pozdravljanje, ozdravljanje, kulturno ponašanje za stolom)

  SPOZNAJNI RAZVOJ

Znanja o neposrednoj okolini (Šetnje u prirodu, snalaženje u prometu, posjete kulturno-umjetničkim institucijama)

Zainteresiranost za nove spoznaje ( istraživalačke aktivnosti,enciklopedije,manipulacijske vještine)

Pojam o vremenu i prostoru, orijentacija u prostoru i vremenu (igre u prostoru za usvajanje prostornih odnosa, priče, pjesmice, boravak u prirodi, promatranje promjena)

Predmatematičke vještine (usvajanje pojma broja, razvrstavanje predmeta, uspoređivanje predmeta i pojava, nizanje kuglica, perlica, slanog tijesta, igre geometrijskim oblicima, radni listovi, mali matematički elementi, kombiniranje)

Pamćenje i logičko zaključivanje (brojalica, pjesmica, recitacija, priča, pojmova, brojeva u nizu, serije slika, labirinti, slagalice, parne slike, traženje skrivenog predmeta)

Glasovna analiza i sinteza (igre riječima i glasovima: uočavanje rime, ritmičke pjesmice, pjesme u rimi, dovrši stih, rastavljanje riječi na slogove, recitiranje uz udaranje ritma, stupanje u ritmu pjesmica, uočavanje prvog glasa u riječi, nabrajanje riječi na zadani prvi glas- igre u trgovini i čarobna ,  uočavanje zadanog glasa u riječima; igra uhvati glas - pljesni, poskoči kada čuješ zadani glas, uočavanje zadnjeg glasa u riječi, igra slovo na slovo, analiziranje kratkih, jednosložnih riječi te postupno povećavanje dužine riječi, slikovni materijal, igra pokvareni telefon)

Apstraktno mišljenje (procesne drame ili igre mašte, nastaviti priču ili izmisliti drugačiji završetak priče, ramsko-scenske improvizacije, simboličke igre, slušanje instrumentalnih kompozicija i likovno izražavanje istoga)

Usmjerenost i održavanje pažnje (slušanje književno-umjetničkih i biblijskih tekstova, zajedničke  ciljane aktivnost svih vrsta djelatnosti, satovi tjelesnog vježbanja, radni listovi igre imaginacije, igre tišine, igre za razvoj slušne pažnje)

GOVORNI RAZVOJ

• Priopćavanje govorom svojih misli, osjećaja i potreba
• Pričanje i prepričavanje priča i događaja
• Interaktivno čitanje: pričanje priče prema slikama iz slikovnice bez poznavanja sadržaja, pričanje priče iz vrećice
• Opisivanje slika, igre pogađanja likova, predmeta, događaja, situacija
• Igre pantomime
• Igre suprotnosti
• Bogaćenje rječnika: novim pričama, bajkama, recitacijama, slikovnicama, usvajanjem novih znanja o prirodi, okolini, zanimanjima ljudi,  pojavama
• Govorno-jezične igre: dovrši rečenicu, reci rečenicu na zadanu riječ, reci dugu/kratku riječ, smisli novu riječ, objasni riječ,  pogodi riječ, nađi suvišno, igre uspoređivanja, kome je što potrebno, uoči pogrešnu riječ, brzalice, zagonetke, uoči sličnosti i razlike