Sveti Franjo Asiški rodio se početkom 1182. u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i majke Pice Bourlemont. Kao dječak i mladić bavio se prodajom sukna, kao i njegov otac. Volio je svečanosti i raskoš. Uz te, manje savršene prirodne kvalitete, imao je i boljih: tankoćutnu osjećajnost, samilost prema siromasima, a bio je i ćudoredno neporočan. Aktivno je sudjelovao u oružanim sukobima između Asiza i Peruggije. Već u tom razdoblju njegova života mogle su se nazrijevati neke klice Božjega poziva.

Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Peruggjie te se oporavio od podulje bolesti, iako se nešto u duši već bijaše promijenio, pokušao je ipak poći za slavom. Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bio je tajanstveni glas u snu koji ga je pozivao da radije slijedi gospodara nego slugu.

Franjo se tada vratio natrag u Asiz. Da svlada ono što mu po naravi bijaše odvratno, dao se na djela herojske ljubavi prema siromasima i gubavcima. U jesen 1205. bijaše opet u rodnom Asizu. Tada je u crkvici Svetog Damjana tri puta čuo zov Raspetoga: “Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!” Obnovio je crkvicu Svetog Damjana te ondje povučen provodio vrijeme u molitvi. Kao pokornik i Bogu posvećena osoba izjavio je: “Čujte me i shvatite dobro! Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Pietra Bernardonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja.”
 

Franjino je propovijedanje palilo, a još više primjer. Samo nekoliko dana kasnije pridružiše mu se prvi sudrugovi novoga načina života. Franjo ih je godinu dana poučavao, a onda počeo slati na propovijedanje. Sastavio je prvu kratku Formulu života. To je pravilo usmeno potvrdio papa Inocent III. 1209. je godina utemeljenja Reda manje braće. Potvrdivši franjevačko pravilo, papa je ovlastio prvu dvanaestoricu male braće da posvuda propovijedaju Evanđelje.

Sveti Franjo želi postati misionar i mučenik. Nakon što je osnovao i drugi franjevački red – klarise – odjenuvši prije toga u redovničko odijelo svetu Klaru, Franjo je 1219. godine uspio doći u Svetu zemlju, gdje je propovijedao u prisutnosti dobrohotnog i razboritog sultana. Na taj je način svojim sinovima otvorio prostrano polje misionarskoga rada na Bliskom istoku.

Franjo je dvije godine prije smrti primio svete rane. Teško bolestan, Franjo se dao prenijeti u crkvu Svete Marije Anđeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226. Toma Čelanski piše: “Smrt je pjevajući primio”. U svojoj slavnoj “Pjesmi brata Sunca” smrt je nazvao “sestricom”, on ju je kao takvu radosno i dočekao. Papa Grgur IX. dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je papa odredio da mu se pokraj Asiza podigne dvostruka veličanstvena bazilika. U nju je 1230. bilo preneseno svečevo tijelo. Danas se Franjino tijelo čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu.

Jednog dana Sveti Franjo sretne mladića s kavezom u ruci. Reče mladiću:

                „Dvije grlice u kavezu... sirotice!“

Mladić se branio: „Nosim ih na sajam. Treba mi novaca...“

          „Ne znaš li da ih čeka jadan svršetak? Zaklat će ih... Čuj, daj ih meni, evo ti  plašt u zamjenu.“

Mladić se sažali: „Ne..poklanjam ih.“

Radostan Franjo primi grlice u ruku:

          „Sestre grlice, drugi se  put  ne dajte uhvatiti!“

Franjin pratilac primijeti: „Zašto ih ne bismo ponijeli sa sobom?“

Sveti Franjo pristane:

          „Da, u Porciunkulu, ali da žive u slobodi, kao što ih je Bog stvorio.“ (Cvjetići Sv. Franje, XXII)

          U klaustru Porciunkule se nalazi kip Sv. Franje. U Franjinim rukama su grlice savile gnijezdo  te  svake godine iznova  imaju tu male grlice kao zahvalnost svom dobročinitelju.

'Dok su se mnogi pridruživali braći, blaženi otac Franjo je putovao  Spoletskom dolinom. Kad je stigao do nekog mjesta nedaleko od Mevanija, gdje se skupilo veliko mnoštvo svakovrsnih ptica: golubova, malih vrana, čavki itd. Blaženi sluga Božji Franjo, jer je bio čovjek velike gorljivosti, veoma je volio također i niže nerazumne stvorove i u njima uživao. Kad ih je, dakle, opazio žustro je otrčao k njima, ostavivši pratioce na putu. Pošto im se sasvim približio i vidio da ga  čekaju, na uobičajen ih je način pozdravio. Silno se začudio što se ptice nisu dale u bijeg, kako obično čine; izvanredno se obradovao i ponizno ih je zamolio da poslušaju riječ Božju. Među ostalim što im je rekao dodao je i ovo:

„Sestre moje ptice, mnogo morate hvaliti svoga Stvoritelja i uvijek ga ljubiti. Zaodjenuo vas je perjem, dao vam krila za let i sve ostalo što vam je potrebno. Bog vas je među stvorovima učinio plemeni-tima i odredio da boravite u čistu zraku. Premda ne sijete niti žanjete, ipak vas On, a da se  ništa ne brinete, zaštićuje i upravlja.“

Ptice su na to na neobičan način, prema svojoj naravi bile odu-ševljene: počele su protezati vratove, širiti krila, otvarati usta i motrile ga.  A on je prolazio između njih i vraćao se natrag, svojom im je haljinom doticao glave i tjelesa.  Napokon ih je blagoslovio, načinivši nad njima znak križa i dopustio da odlete.'  ( I, 58) 

Slika Giotta u bazilici Sv. Franje u Asizu

          Žitelji su Gubbia i okolice živjeli  u velikom strahu. Krvožedan vuk je  dan za danom vršio pokolj. Munjevitom brzinom oderao bi janje ili kozlića pa se izgubio u guštiku šuma. Kad su mještani podigli hajku, vuk se sakrije, i vješti su lovci su ga se bojali.

          U Gubbio je stigao iz Asiza  sluga Božji Brat Franjo. Rekli su mu kako im vuk uništava stada i boje se za svoje živote. Sveti Franjo im obeća:

          „Smirite se i nemojte se bojati! Poći ću u potragu za vukom. Povest ću ga ovamo na trg. Uzdam se u Boga. On će mi pomoći.“

          Tako brat Franjo izađe iz gradića zvana Gubbio u potragu za vukom. Raspitivao se kod seljaka. Napokon ga izdaleka opazi. A i vuk primijeti njega pa otvorene gubice pojuri prema njemu...

          „Brate vuče, dođi, dođi k meni... Hajde budi dobar. Tako! Sjedni ovdje, moram s tobom porazgovoriti!

          Brate vuče, ljudi se tuže na tebe. Klao si... Ali znam da ti nisi zao. Glad te prisilila. Želim , dakle, da s tobom sklopim ugovor...

          Ti više nećeš počinjati zlo, a Gubbio će te, svaki dan snabdijevati hranom. Obećajem ti u ime svih stanovnika.“

          Vuk zatvori oči i spusti njušku.

          „Pođi sa mnom. Ne boj se! Idemo u Gubbio potvrditi ovaj ugovor u Ime Božje.“

          S visokih prozora Gubbia  opazili su neobični prizor, i vijest je prošla gradom.

          „Da, Franjo je s vukom koji se prometnuo u krotko janje. Vidio sam ih svojim  očima!“

          Svi se strče na glavni trg da izbliza vide vuka. Brat Franjo im se obrati:

          Braćo moja, vuk mi je zadao vjeru da neće više nikome činiti zla ako se vi pobrinete za potrebnu mu hranu. Prihvaćate li?“

          Čuo se odgovor:

          „Da, da prihvaćamo. Mi ćemo ga hraniti!“

          Tada Sveti Franjo reče:

          „A ti, brate vuče, obećaješ li da ćeš održati ovaj mirovni ugovor?

          Pokaži kakogod umiješ  da svi mogu razumjeti kako želiš održati obećanje.“

          Tada vuk podigne šapu te je stavi u Franjinu ruku, dajući tako znak da mu se može vjerovati. 

          Otada je vuk živio unutar gubijskih zidina. Divlja zvijer se sa svima sprijateljila.Čak su je i djeca milovala kao psića. U bratu  vuku žitelji se Gubbija sjećaju Svetog Franje.  ( Ovu zgodu smo preuzeli od „Cvjetića Svetog Franje, poglavlje 21.)