Počinje proslov životopisu blaženoga Franje

1. Želja mi je, s dužnim poštovanjem, redom ispripovjediti život i djela blaženoga našeg oca Franje. Nitko međutim pojedinačno ne pamti sve ono što je on činio i naučavao. Da mi ipak istina bude vodiljom i učiteljicom, nastojat ću prema svojim moćima, makar i nevještim riječima, izložiti barem ono što sam čuo iz njegovih usta ili doznao od poštenih i pouzdanih svjedoka. A dajem se na taj posao po zapovijedi slavnoga gospodina pape Grgura.1 O da mi je biti učenikom onoga koji je uvijek izbjegavao zakučasti govor te nije mario za kićene riječi!

2. Sve što sam mogao sabrati o tome blaženom čovjeku razdijelio sam u tri dijela, a to opet u poglavlja, da u raznolikosti vremena ne iznevjerim redoslijed događaja i time ne ugrozim istinitost. U prvom se dijelu držim povijesnoga reda; posvetio sam ga čistoći blažena druženja i njegovu životu. Unio sam ovamo i neka od mnogobrojnih čudesa što ih se Gospodin Bog udostojao izvesti po njemu dok je živio u tijelu. U drugome se dijelu pripovijedaju događaji od pretposljednje godine njegova života pa do njegove blažene smrti. Treći pak dio sadrži, a još većim dijelom prešućuje, ona čudesa što ih je slavni Svetac, kraljujući s Kristom na nebesima, izveo na zemlji. U tom se dijelu govori o poštovanju, časti, poklonstvu i slavi što mu najpobožnije iskazaše sretni papa Grgur i s njime svi kardinali svete Rimske Crkve. Hvala Svemogućemu Bogu koji se u svojim svecima uvijek pokazuje divan i vrijedan ljubavi. 

Pogovor

151. Nešto malo smo kazali o čudesima blaženoga našeg oca Franje. Mnogo toga smo izostavili. Ostavili smo to onima koji žele slijediti njegove stope da s milošću novog blagoslova istražuju. On je riječju i primjerom, životom i naukom divno obnovio cijeli svijet. Neka se udostoji srca onih, koji ljube ime Gospodnje, uvijek natapati novim kišama izvanrednih nebeskih darova. - Usrdno molim za ljubav siromašnog Propetoga i za ljubav njegovih svetih rana, što ih je blaženi otac Franjo nosio na svom tijelu, sve one koji ovo budu čitali, gledali ili slušali, da se pred Bogom sjećaju mene grešnika. Amen.

Blagoslov i čast i svaka hvala

neka bude jedinome mudrom Bogu,

koji mudro sebi na slavu

uvijek čini sve u svemu.

Amen. Amen. Amen.

U IME GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA. AMEN. 
GENERALNOME MINISTRU REDA MALE BRAĆE. 

1. Cjelokupnom generalnom kapitulu i vama, prečasni oče,¹ onomadne se svidjelo narediti našoj malenkosti, ali ne bez božanskog nadahnuća, da suvremenicima na utjehu, a budućim pokoljenjima na sjećanje opišemo² djela i riječi slavnoga našeg oca Franje mi kojima je to poznato više iz djela i riječi slavnoga našeg oca Franje mi kojima je to poznato više iz dugotrajna druženja s njim i iz međusobna povjerljiva općenja negoli iz dugotrajna istraživanja. Zato se s poniznim poštovanjem žurimo izvršiti sveti nalog, koji se nikako ne bi smio miomići. No, kad pomnjivije ocjenjujemo svoje slabe sile, opravdano se pribojavamo da tako vrijedno gradivo, ne bude li kako treba obrađeno, po našoj krivnji ne naiđe na neodobravanje drugih. Plašimo se da ovo, što zaslužuje da bude začinjeno najvećom tečnošću, po nesposobnosti onih koji poslužuju postane netečno. Tako bi se ovaj pokušaj radije pripisivao preuzetnosti nego poslušnosti. Kad bi se naime, prečasni oče, uspjeh ovolikoga posla podvrgao samo vašem sudu i kad ne bi trebalo izići pred javnost, najzahvalnije bismo se dali poučiti s obzirom na ispravak, a u slučaju odobravanja bismo se radovali. Tko bi naime u tolikom mnoštvu riječi i djela vagom točna suda mogao sve tako odmjeriti da svi, koji će to slušati, o pojedinostima imaju jednako mišljenje? Ali, jer prostodušno idemo za korišću i sviju i pojedinaca, molimo one koji čitaju da dobrohotno ocjenjuju. I neka podnesu prostodušnost onih koji izvješćuju ili neka je tako shvate da bi se sačuvalo netaknuto poštovanje prema onome o kome je riječ. Naše je pamćenje, jer smo ljudi neuki, dugotrajnošću vremena otupljeno. Ono ne može doseći izmicanje njegovih dubokih riječi i zapanjujućih izvještaja o njegovim djelima što bi jedva mogao shvatiti gibiviji, izvježban duh. Neka, dakle, više puta ponovljeni nalog kod sviju ispriča sve nedostatke naše nevještine.

2. Ovo djelce prvenstveno sadrži neke čudesne zgode iz vremena obraćenja svetoga Franje, koje zato nisu uvrštene u životopise koji su o njemu prije napisani, jer pisac nije za njih znao. - Zatim namjeravamo prikazati i pomnjivo objasniti što je sveti otac htio "dobro, ugodno i savršeno" samome sebi i svojima cjelokupnim izvršivanjem nebeske nauke i težnjom za najvećim savršenstvom. A to je on pred Bogom uvijek ostvario po svetim željama, a pred ljudima po dobru primjeru. - Unosimo i neka čudesa, ukoliko se čini prikladnim da budu uvrštena. - Zato ono što slijedi prikazujemo jednostavnim i osrednjim stilom. Želimo naime ugoditi i neukijima i, ako je moguće, svidjeti se obrazovanima.

Molimo vas, dakle, dobrostivi oče, da ne prezrete darak ovoga napora, ovo što smo s velikim trudom istraživali,³ nego ga svojim blagoslovom posvetite. Pogrešno ispravite, a suvišno izostavite da bi se tako ono, što je prema vašem mudrom sudu dobro rečeno, odobrilo i da bi s vašim imenom pravoga Krescencija posvuda raslo i množilo se u Kristu. Amen.

_____________

1. Riječ je o generalnom kapitulu koji je održan 1244. i o tadašnjem generalu Reda fra Krescenciju iz Aixa. 

2. Iz ovoga je očito da ovdje govore oni posebni drugovi sv. Franje, a ne sam Toma ili barem ne on sam. To isto opažamo i na svršetku djela, u br. 221, 223. 

3. Toma ne pripovijeda stvari koje su mu bile izravno poznate, nego one koje je doznao od drugih.

Djelce što vam ga pružamo u hrvatskom prijevodu nije izišlo samo iz jedne duše niti ga je napisalo samo jedno pero. LEGENDA TROJICE DRUGOVA plod je poslušne ljubavi. Da je napisano, treba zahvaliti bratu Krescenciju Grizzi iz Jessija, generalnome ministru Franjevačkog reda, koji bijaše šesti po redu (1244-47). On je na generalnom kapitulu u Đenovi 4. listopada 1244. potaknuo napose najstariju braću da bi sakupila sve što im bijaše poznato o sv. Franji i o prvim počecima njegova Reda. Bilo je to osamnaest godina nakon blažene i svete smrti sv. Franje. Tada je uspomena na njega i na prve početke njegova Reda bila još sasvim svježa. Red je u to vrijeme proživljavao svoje rascvjetano proljeće, bogato svetim zanosom i neviđenim oduševljenjem. Tada još bijaše na životu većina Franjinih najstarijih učenika i vjernih sljedbenika. Svi oni bijahu vjerni nosioci njegovih misli i želja, nastavljači njegovih napora i žrtava. Oni bijahu prvorazredni svjedoci za sve ono što je Franjo činio i govorio (Dj 1, 1).

Kad je spomenuti generalni ministar Krescencije braći povjerio taj zadatak, iz razumljivih je razloga najviše očekivao od trojice braće koja su bila s Franjom najtješnje povezana i uživala njegovo najveće povjerenje. Bila su to braća: LEON, RUFIN i ANĐEO. Ukratko ćemo ih predstaviti.

Brat Leon, rodom Asižanin, Franji se pridružio 1210. godine. Bio je svećenik, Franjin ispovjednik i tajnik. Spadao je, nema sumnje, među njegove najpovjerljivije učenike. Franjo ga je cijenio i ljubio napose zbog njegove čistoće i jednostavnosti, ali mu se kao rođenu pjesniku nije sviđalo Leonovo ime, jer latinska riječ "Leo" u našem jeziku znači: LAV. Franjo je toga brata doživljavao kao jednostavna, krotka, umiljata i blaga, koji nije u sebi imao ništa lavovsko - divlje, okrutno i krvoločno. Zato ga je iz milja volio zvati ovčica Božja. Za nj bi se moglo reći da je upravo po tome divnom nadimku stekao naročitu popularnost. To je napose zasluga vrlo poznate legende "o savršenom veselju" koja među ostalim legendama u "Fiorettima" upravo dominira.

Brat Leon je bio nazočan, kad je Franjo u samotištu Fonte' Colombo, nedaleko od grada Rietija, nanovo obradio prvotno Pravilo svoga bratstva. Godine 1224. Leon je pratio Franju u planinsko samotište La Vernu, a takoder bijaše u njegovoj pratnji i kad se Franjo odatle kao stigmatiziran vraćao natrag.

Kad je Leon svojevremeno proživljavao neku tešku unutrašnju kušnju, od Franje je primio Pohvale i Blagoslov. I jedno i drugo je kao autograf sačuvano do danas.

Franju je njegovao u njegovoj posljednjoj bolesti, a kad je liječnik upozorio na Svečevu skoru smrt, Leon je zajedno s bratom Anđelom po Franjinoj želji otpjevao Pohvale i Pjesmu brata Sunca. Silno je želio da se nakon Franjine smrti domogne njegova habita. Franji je ta potajna želja bila poznata i rado ju je ispunio.

Brat Leon je svetački umro 15. studenoga 1271. godine. Brat Rufin, sin plemenitoga Scipiona Offreduci, rodom iz Asiza, bratić sv. Klare, isto je tako pripadao krugu one braće s kojom je Franjo bio najtješnje povezan. Najstariji spisi koji govore o prvoj Franjinoj braći naročito veličaju Rufinov uzorni malobraćanski život. Bio je odan kontemplaciji, resila ga je "kreposna i ustrajna molitva".

Njegova je ponizna poslušnost napose zasjala u onom jedinstvenom slučaju, kad se iz skromnosti i poniznosti sustezao od propovijedanja pa mu je zato Franjo pod poslušnost naredio da propovijeda bez habita, samo u hlačama.

Osim toga je poznato kako je izvanredno štovao bl. Djevicu Mariju. Kad ga je jednom zgodom upitao brat Egidije što čini u teškim napastima da ih nadvlada, Rufin je odgovorio da se stavlja pod posebnu zaštitu Majke Božje. Među prvotnom Franjinom braćom bijaše on jedini koji je za Svečeva života dotaknuo njegove rane na prsima. Njemu je Franjo povjerlo "tajne riječi" što mu ih je priopćio raspeti Seraf prigodom utiskivanja svetih rana na La Verni. Umro je vjerojatno 14. studenoga godine 1278.

Brat Anđeo, rodom iz grada Rietija, bijaše prvi vitez koji je stupio u Franjinu bratsku zajednicu. To se vjerojatno dogodilo godine 1210. Anđeo pripada prvoj jedanaestorici braće.

Kao ljubitelja kontemplativnoga života nalazimo ga u samotištu La Verni, kad se Franjo onamo povukao da posti na čast sv. Mihaelu Arkanđelu i kad je primio sv. Rane.

I brat Anđeo spada među onu malobrojnu braću koja su dvorila Franju u njegovoj posljednjoj bolesti. Zajedno je s bratom Leonom, kad je Franjo bio na samrti, otpjevao Pohvale - Pjesmu brata Sunca. Osim toga je zajedno s istim bratom Leonom bio nazočan i kod smrti sv. Klare, a u procesu za njezinu kanonizaciju nastupio je kao svjedok. Umro je 13. veljače 1258.

Braća Leon, Rufin i Anđeo nisu samo zajednički autori Legende trojice drugova, nego su oni i najautentičniji svjedoci nekih važnih zgoda što su ih u saobraćaju i drugovanju s Franjom doživjeli.

Osim ostaloga nas mnogo zanima kakvom su se metodom ova trojica poslužila sastavljajući svoje djelce. Naročito bismo htjeli znati tko je izvršio konačnu redakciju djela i tko je objedinio gradivo što su ga pridonijeli pojedinci. Franciskanolog P. Sofronije Clasen dosta opširno raspravlja, o problemu redaktorstva Legende, ali nam u tom pogledu ne pruža ništa određeno, nego samo kaže da se problem redaktorstva prema današnjem stanju istraživanja ne može riješiti.

Sigurno je, međutim, samo to da je gradivo za ovu Legendu bio zajednički posao trojice braće koju smo vam predstavili, a tko je to gradivo konačno sredio i dao mu literarni oblik, to je za sada, kako je rečeno, neriješeno pitanje. Taj je posao mogao obaviti i netko izvan spomenute "trojke", ali smatramo najvjerojatnijim da ga je obavio jedan između njih. Nije li taj nepoznati redaktor bio možda brat Leon?

Smatram korisnim ukratko objasniti i naslov ovoga djela. On u latinskom izvorniku glasi: LEGENDA TRIUM SOCIORUM.

Latinska riječ legenda je ostala neprevedena, jer ona u ovom slučaju ima drugačije značenje nego što ga ima u suvremenoj teoriji književnosti. Tako B. Klaić u svom Velikom rječniku stranih riječi uz ostala značenja koja se danas pridaju ovoj riječi ima u 4. točki ovo tumačenje: (Legenda) je priča o životu i čudesima nekoga sveca Katoličke Crkve. "Crkva, međutim, danas dobro razlikuje legendu i hagiografiju. Legendom danas smatramo: cjelovite životopise Božjih ugodnika ili samo pojedinačne zgode iz njihova života - a to su u prvom redu čudesa - u kojima je pobožna mašta priprosta puka povijesnu jezgru na neki način protkala brojnim maštovitim činjenicama koje nemaju povijesnoga temelja, jer im nedostaje objektivna dokumentacija."

Ipak Crkva na laku ruku legende ne zabacuje, jer nam one, iako su plod mašte, pojedine svece prikazuju življe i plastičnije te na neki način služe kao okvir povijesnim elementima.

U našem slučaju riječ legenda ima svoje prvobitno značenje: ona, naime, označuje životopis Božjeg ugodnika Franje koji, iako nije cjelovit, donosi samo objektivne činjenice i njegove autentične misli koje su se duboko ukorijenjene u dušama spomenute trojice njegovih najintimnijih učenika. Ova, dakle, legenda ima karakter objektivno pisane hagiografije - svetačkoga životopisa. Iza činjenica koje su u njoj iznesene stoje vjerodostojni svjedoci u čiju se povijesnu objektivnost ne može sumnjati.

Latinska riječ "socius" se danas redovito prevodi na hrvatski jezik riječju drug. Autori ovoga hagiografskog djelca nazvaše se "socii" - drugovi. Tu riječ često susrećemo u svim najstarijim Franjinim biografijama.

Odnos koji je postojao između Franje i njegovih prvih sljedbenika na putu evanđeoskog savršenstva imao je nadnaravni karakter. Tako ta riječ socius u svim najstarijim životopisima sv. Franje ima osebujno značenje: ona znači isto što latinska riječ "frater" - brat. Osim toga ćemo, prevodeći te najstarije životopise, sasvim dobro učiniti, prevedemo li riječ "socius" svojim riječima: subrat ili pratilac. Smisao će pojedine rečenice ili cijelog odlomka biti mjerodavan koju ćemo od tih riječi upotrijebiti.

Braća Leon, Rufin i Anđeo nisu imali u planu napisati cjelovit životopis sv. Franje, nego su u prvom redu išli za tim da od zaboravi sačuvaju važne, dobro provjerene činjenice kojih nije bito u do onda napisanim njegovim životopisima. U svom su pismu, što su ga upravili generalnome ministru Krescenciju, naglasili još i to da im nije bilo stalo do toga da iznesu dotada još nepoznata čudesa koja se dogodiše po Franjinu zagovoru, jer, kažu oni, "čudesa svetost ne izgrađuju, nego je samo pokazuju". Nije im bilo stalo ni do cjelovitosti životopisa, nego su išli samo za tim da iznesu ono najljepše što o Franji nije bilo napisano, a napose pojedinosti iz njegove mladosti i prvih početaka Reda, dok se Red još rađao i oblikovao. Autori se izražavaju pjesnički pa kažu: " . . . Prema svome smo mišljenju kao na nekoj bujnoj livadi ubrali ono najljepše.

"Tri druga" u svom popratnom pismu, dostavljajući dogotovljenu "Legendu" generalnom ministru Krescenciju, ističu i neke druge važne pojedinosti kojima treba posvetiti pažnju. Svoje su djelo, kako se vidi iz završetka toga pisma, dovršili u samotištu kod Greccia II. kolovoza 1246. To je ono glasovito mjesto, gdje je Franjo uz papino odobrenje na dramatski način proslavio rođenje Isusovo u slobodnoj Božjoj prirodi.

Ovaj sam prijevod izradio prema kritičnom izdanju "legende" što ga je priredio Teofil Desbonnets i publicirao u časopisu "Archivum franciscanum histortcum", god. 67. (1974) izdaje ga Kolegij sv. Bonaventure u Grottaf errnt, nedaleko od Rima.

Izrađujući bilješke, poslužio sam se njemačkim prijevodom ovoga djela koji je izišao pod naslovom "Die Dreigefahrtenlegende des heiligen Franziskus" u kolekciji "Franzislcanische auellenschriften Schriften" - Band 8 - Dietrich-Coelde-Vertag - WertlW. I972. - U prvom se dijelu knjige nalazi opširna studija o "Legendi" od P. Sofronija Clasena (str. 25 do I68) a u drugom je prijevod što ga je izradio P. Engelbert Grau.

Radostan sam što mogu našoj hrvatskoj čitalačkoj publici pružiti i ovo djelce u jubilarnoj godini, kad slavimo 800-godišnjicu rođenja sv. o. Franje. Neka nas sve njegov jedinstveni svetački lik povuče za sobom i privede Kristu koji je jedini "Put, Istina i Život" (vi I4, 6).

U Zagrebu, o Uskrsu godine Gospodnje 1982.
Prevoditelj
 

Pismo generalnome ministru Krescenciju

Časnom u Kristu ocu, bratu Krescenciju, po Božjoj milosti generalnome ministru, brat Leon, brat Rufin i brat Anđeo, nekoć iako nevrijedni drugovi blaženog Oca Franje, dužno u Gospodinu poštovanje i odanost!

Budući da prema odredbi posljednjega generalnog kapitula i vašoj imaju braća vašem očinstvu dostaviti sve što znaju i što mogu pronaći o čudesnim znakovima i djelima blaženog Oca Franje, smatrali smo mi koji smo, premda nevrijedni, s njime dulje boravili potrebnim da nešto malo, pošto provjerimo istinitost, priopćimo vašoj svetosti. Pišemo nešto malo o mnogim njegovim djelima što smo ih sami vidjeli ili smo za njih mogli doznati od druge svete braće, a napose od brata Filipa, vizitatora siromašnih gospođa, od brata Iluminata iz Arce, brata Masea iz Marignana, brata Ivana, pratioca časnog brata Egidija, koji je mnogo toga doznao od istoga svetog brata Egidija i od, svete uspomene, brata Bernarda, prvoga druga blaženog Franje.

Nismo se zadovoljili tek time da ispripovijedamo samo čudesa - koja svetost ne izgrađuju nego je samo pokazuju već smo, u želji da bude na hvalu i slavu svevišnjega Boga i spomenutoga svetog Oca te na izgradnju onih koji žele slijediti njegove stope, nastojali ispripovijedati i divna djela njegova života. Nismo ovo napisali kao što se pišu legende, jer su već prije o njemu sastavljeni životopisi i zapisana čudesa koja je Gospodin po njemu učinio, nego smo kao na bujnoj livadi, prema svome mišljenju, ubrali ono najljepše. Povijesna zbivanja nismo pripovijedali po redu, nego smo mnogo toga namjerno izostavili, što je uvršteno u spomenute životopise koji su napisani istinitim i lijepim jezikom. Ako vaša razboritost smatra opravdanim, možete dati da se u njih uvrsti i ovo malo što smo mi napisali. Uvjereni smo, naime, da časni ljudi koji su napisali spomenute životopise - da im je ovo bilo poznato - ne bi toga zaobišli; štoviše, oni bi to, barem djelomično, iskitili svojim riječima i potomstvu ostavili na spomen.

Neka vaše sveto Očinstvo uvijek uživa dobro zdravlje u Gospodinu Isusu Kristu, u kojem sebe, vaše odane sinove, ponizno i s poštovanjem preporučujemo vašoj svetosti.

Dano u Grecciu, 11. kolovoza godine Gospodnje 1246.