Poznato je da je odluku o izgradnji lazareta za okužene i crkve sv. Marije od milosti na Dančama donio dubrovački Senat 1457. godine. I dan danas, kad dođete u crkvu na Dančama, možete pročitati kameni zapis o toj odluci. Na zidu s desne strane glavnog oltara nalazi se ploča s natpisom na latinskom jeziku:
DIVAE MARIAE VIRGINI
S. C. DECRETO AD PAUPERUM SEPUL
EXAER PUB DOTIBUS
VIII IDUS DECEMBRIS MCCCCLVIID.
Natpis na hrvatskom jeziku glasi:
Presvetoj Djevici Mariji
Odlukom Velikog vijeća za ukop siromaha
Na državni trošak.
6. 12. 1457.
Crkvicu je opsluživao svećenik, a troškove njegovog uzdržavanja snosila je Republika. Uz svećenika, na Danče bi Republika redovito slala liječnika, brijača, a u dokumentima se spominju i ostali iako neimenovani, također u službi okuženih, kako u duhovnim stvarima, tako u vremenitim. Radi poboljšanja uvjeta življenja, 1466. godine, vlada Republike odlučuje proširiti lazaret na Dančama. Uz veću kuću za oboljele, izgrađeno je još nekoliko kućica za sumnjive te cisterna za potrebe lazareta i ogradni zid s vratima pod ključem koji će odijeliti Danče s okuženima od predgrađa Pile. Povod odjeljenja Danača kao posjeda za se bila je kuga.
Govori nam to o sveobuhvatnoj skrbi Dubrovačke republike za okužene kojima je bilo potrebno svjetlo nade, potrebno ljudima svih vremena kad ih pritisne težina i besmisao patnje. Zasigurno su to svjetlo donosile i ondašnje trećoredice sv. Franje. U šematizmu Dubrovačke biskupije sastavljenu pod biskupom Čubranićem[3] stoji kako su već onda, 1466. godine, u prvom odijeljenju Danača od ostalog zemljišta, ondje bile namještene dumne - Mantellate Francescane.[4] Iako dokumenti izričito o tome ne govore, za pretpostaviti je da su i one - sukladno franjevačkom trećoredskom duhu - vršile djela milosrđa dvoreći oboljele.
1.1. Red od pokore sv. Franje
Franjevačke trećoredice na Dančama su poput mnogih muževa i žena u onodobnoj Evropi, slijedeći način života sv. Franje htjele služiti Bogu posvećujući se molitvi i pokori (paenitentia), kao i službi bližnjemu vršeći djela milosrđa (misericordia). Te pobožne djevojke – trećoredice bile su dio pokorničkog pokreta koji je u Crkvi postojao već od prvih stoljeća, no pokrenut i privučen jedinstvenom duhovnom pojavom sv. Franje početkom 13. stoljeća, doživljava snažni razvoj i procvat. Procvat u toj mjeri da su se zajednice pokornika veoma umnožile te veliki dio njih prepoznaje u Franji svog duhovnog vođu i učitelja. Tako uz prvi i drugi red (Manja braća i klarise) na specifičan način nastaje i Treći Franjin red: Red od pokore sv. Franje. U početku ti su sljedbenici sv. Franje ostajali u svojim kućama (in domibus propriis) i nastojali radikalnije živjeti Evanđelje ondje gdje jesu, u svom pozivu. S vremenom pokornici se udružuju u manje zajednice, živeći kao eremiti prihvaćajući prvenstveno život pokore (paenitentia), ili su se organizirali kao zajednice koje se više posvećuju djelima milosrđa (misericordia), obično kao bolničari uz hospicije ili ubožnice. Takvih manjih zajednica pokornika što se postupno izdvajaju iz one opće zajednice pokornika koji žive in domibus propriis, nalazimo u većem broju po Evropi, osobito u Italiji, također i u nas u Dalmaciji. Zajednice pokornika su snažnije prisutne u krajevima gdje djeluju franjevci, oživljuju stare i nastaju nove. Žive po svojevrsnom pravilu (Memoriale propositi, 1221.), u kojemu se preporučuje da braća i sestre, ako je moguće, nađu svećenika - „čovjeka Božjeg“ koji će im tumačiti život pokore – što u evanđeoskom smislu označava pojam metanoia ili obraćenje - i milosrđa (misericordia). Na taj se način, već koncem 13. stoljeća - kada Red od pokore sv. Franje dobiva prvo Pravilo, potvrđeno od pape franjevca Nikole IV (1289.) - zatim u drugoj polovici 14., pogotovo u 15. stoljeću, iz ovog velikog kruga Franjinih sljedbenika u svijetu, iz Ordo paenitentiae, razvija ono što je kasnije preraslo u pravi samostanski red na osnovi istog pravila. Razvija se Treći samostanski red sv. Franje od pokore – Tertii ordinis regularis sancti Francisci de paenitentia koji danas živi u dvije grane: Treći samostanski red sv. Franje (TOR) i Franjevački svjetovni red (FSR). Trećem samostanskom redu sv. Franje u Hrvatskoj pripadaju franjevci trećoreci („crni“ fratri sa sjedištem na Ksaveru u Zagrebu) i sve ženske redovničke zajednice franjevačkog nadahnuća koje povezuje isto Pravilo. Braće i sestre samostanskog reda udruženi su u Međunarodnu konferenciju instituta braće i sestara Trećega samostanskog reda sv. Franje (CFI TOR) sa sjedištem u Rimu. To je jedna od najbrojnijih redovničkih obitelji na svijetu. Franjevački svjetovni red kojemu sam naziv govori da su to braća i sestre koji žive u svijetu, povijesni je slijednik onih prvih Franjinih pokornika koji su ostajali u svojim kućama - in domibus propris.
1.2. Život trećoredica na Dančama do početka XX. stoljeća
Nakon gore rečenoga možemo bolje razumjeti pojavu trećoredskih zajednica u srednjovjekovnom Dubrovniku kojih je polovicom 16. stoljeća, prema pisanju don Nika Gjivanovića – kako već rekosmo – bilo oko trideset. Evo što on piše o tim zajednicama u svom članku Dumanjski franjevački manastiri i kućice u Dubrovniku:
„Male crkvice u Dubrovniku: u gradu, predgrađima i u Gružu bile su u srednjem vijeku pa i za dugo kasnije (a neke su i sada) povjerene za urešivanje i čuvanje brizi ženskih pobožnih osoba, koje su u malom broju, neobavezne koludričkim zavjetima, pobožne trudbenice, složne i mirne, tu zajedno molile i trudile za Boga, za iskrenjega, i da se uz pomoć i zadužbine dobre čeljadi samo prehrane. Zvali su ih nazivima kako spomenusmo početkom ovog članka. To su bile trećoretkinje redova: pretežno sv. Franje Asiškoga, a i sv. Dominika. One su stanovale u kućici, što se nalazila tik do crkvice, koja im je bila povjerena. Takovih manastirskih kućica, zvanih heremitirij, remitorij, oratorij i konventi bilo je polovinom 16. vijeka u gradu, predgrađu i u Gružu sa Lapadom svakako oko trideset, i kod starih crkvica iz bizantskog doba: sv. Nikole na Prijekom, sv. Jakova na Pelinama, Sigurate. Od svih trećoredskih manastirskih zadruga ostale su do danas samo tri, sve tri Trećeg reda sv. Frana Asiškog kod triju sredovječnih crkvica: Preobraženje Gospodina našega Isukrsta (Sigurate), kod Gospine crkve na Dančama i kod tri crkve na Boninovu. Osobe koji bi se odlučile da stupe u ove male zajedničke domove i tu da se predadu servitio ecclesie, trebalo su za to pismenu dozvolu od nadbiskupske kurije, a čin oblačenja u odijelo od dumnica bio je skopčan sa nekom interesantnom tradicionalnom ceremonijom.
A bavile su se ove pobožne ženskinje poglavito tkanjem. K njima bi dolazile i tolike i iz boljih dubrovačkih familija, da tu mogu onaj materijal kod kuće spravljen osnovati, naviti, uvesti u razboj pa tkati. Nakon pada dubrovačke republike glasovita industrija povećih svilenih rubaca „dumanjski ubručići“, prestavši u samostanima od Francuza zaplijenjenih, ostade da životari kod nekih privatnih familija, pa u nekom stilu i kod dumana trećoretkinja, tako i kod onih kod crkvice Sigurate.“
Kako kaže don Niko Gjivanović, od svih tih trećoredskih zajednica, početak 20. stoljeća dočekale su samo tri. A jedina koja je preživjela do danas jest trećoredska zajednica uz crkvu Gospe od Danača. Dok su veliki samostani kontemplativnih redovnica u Dubrovniku, kao i brojne zajednice franjevačkih i dominikanskih trećoredica, izumrle, ova mala zajednica nastala pod okriljem Sv. Marije od milosti, unatoč svim povijesnim nedaćama, uspjela je s Božjom pomoću opstati te se početkom XX. st. kanonski ustrojiti i preoblikovati u pravu redovničku zajednicu.
Dokumenti iz 1644. izričito spominju dumne na Dančama kao čuvarice crkve i groblja, u vrijeme kada je lazaret s Danača preseljen istočno od Grada – na Ploče. Ove pobožne djevojke odricale su se udaje posvećujući se Bogu. Osim što opslužuju crkvu i groblje, dvorile su bolesnike i umiruće po kućama, a da bi preživjele bavile su se ručnim radom, poglavito tkanjem i pranjem rublja dubrovačkim obiteljima. Djevojke koje su htjele postati dumne – kako je već rečeno, trebale su dobiti pismenu dozvolu mjesnog biskupa. Sačuvano je nekoliko izvornih dokumenata – dopuštenja od različitih biskupa (Vodopića, Zaffrona, Lazzari) za djevojke koje su stupile u trećoredsku manastirsku zadrugu na Dančama. Najstariji sačuvani dokument datira iz 1784. godine. Ovdje donosimo u prijevodu sadržaj dokumenta kojega je izdao dubrovački biskup Mato Vodopić, 14. lipnja 1888. godine:
Helena Pavla Gjurjan iz župe Banići želi se posvetiti službi crkve sv. Marije na Dančama i obećaje, kako je izložila, da će trajno ustrajati u spomenutoj službi, u poslušnosti nama i našim nasljednicima i moli da mi potvrdimo njezinu izjavu, odluku i volju. Mi dakle, spomenutu Helenu, pronašavši je sposobnu u spomenutoj crkvi, potvrdili smo i potvrđujemo, naredili smo i naređujemo da ju se drži i smatra za Božju oblatu. Svima i pojedincima bilo kojeg stupnja i stanja zapovijedamo da joj se ne usude smetati ni uznemirivati je u službi spomenute crkve i kuće stanovanja pod prijetnjom kazne, koja je rezervirana našem sudu.
Iz biskupske Kurije, Dubrovnik, 14. VI. 1888.
Da su Dubrovčani bili privrženi crkvi sv. Marije na Dančama, govore nam brojni sačuvani testamenti starih Dubrovčana. Uz katedralu Velike Gospe i crkvu sv. Vlaha (redovito spominjane u oporukama), veoma često su se sjećali s određenom svotom i crkve na Dančama. Od XV. st. bio je običaj da oporučitelj ostavi određenu svotu udrugama trećoredica – franjevačkih ili dominikanskih – koje su bile nastanjene uz crkvice u Dubrovniku, da se pomole za njegovu dušu. Vrlo često susrećemo oporuke u kojima se spominju dumne - trećoredice nastanjene uz crkvu na Dančama.
Život dumnica kraj crkve sv. Marije od milosti na Dančama možemo iščitavati, makar djelomično, i u izvještajima prilikom vizitacija dubrovačke nadbiskupije od 17. do 19. stoljeća gdje se redovito spominju Gospa od Danača i ondje prisutne dumne – pokornice sv. Franje.
U svojoj nedovršenoj pripovijesti Đenevrija, dubrovački biskup Mato Vodopić sa simpatijom piše o životu dumnica na Dančama:
„Uz Kolorinu, sklanjajući se malo na lijevo, Danče su grobište – stan mrtvijeh s crkvicom i Dumnicam njihovijem stražaricam. Dumnice trudnice pa zato i ranilice, zabavljene pranjem bijeloga platna, ne osjetiše da netko kuca na vratima...
Trud debeli ovo bijaše a navlastito zimi; ali naše dumnice ne življahu inačije nego o golemom svom trudu. Mnoge i mnoge i dubrovačke obitelji slale su prati platno i bijeliti konac i postav na Danče. Tim mlađe dumne zimi i ljeti nešto za navćima, nešto po morskijem mrkjentam razastirat pasme konca, novotkani postav, kutnje platno postelja, trpeze, kuhinje da se bijele na ljetnom suncu; pa tada od jutra do mraka bosonoge gazit kraj mora, polijevat, prevrćat, otezat, a na večer kupit i unosit u kuću: posao im je kako svak vidi težak bez primirka.
Uz vas ovaki trud paka ne bi otpuštale od svoje pobožnosti. Jutrom prije radnje sve skupa iz kuće kroz unutarnja vrata, koja su bila u podrumu, unišle bi u crkvu da smole pred Gospom svoj dio Rozarija, tako na podne, tako u večer. Trudnice i pobožne, složne i mirne, bijahu onda, i danas su, bez ikakve zamjere, prave stare pokornice trećega reda sv. Frančeska.
Radi tako trudnoga i prostoga siromašnog življenja svak ih je dobro hotio, a dubrovačke ženice često bi ih polazile pri kojoj potrebi da se uteku svojoj odvjetnici Gospi od Danača, ili da pohode i pomole se za svoje mrtve, i u toj prigodi bolje ne bi došle bez koje god male zadužbinice i crkvi i dumnicam.“
Život dumnica na Dančama oslikava i članak dr. Ernesta Katića Poezija Danača. U njemu možemo pročitati zanimljiv razgovor sa starješicom zajednice na Dančama, dumnom Marom Velikom rođ. Hrdalo iz Čepikuća (umrla 1915.) dva mjeseca prije njezine smrti.
Ove pobožne djevojke, trećoredice, živjele su poput redovnica, nastojeći iz dana u dan usavršavati se u kršćanskom životu. Kao vanjski znak posvećenja Bogu nosile su svojevrsno redovničko odijelo koje je bilo vrlo jednostavno, slično odijelu seljanki iz dubrovačke okolice. Uz odijelo satkano od crne raše nosile su franjevački pas (pojas) sa tri uzla kao znak triju zavjeta, koje su obdržavale iako ih nisu službeno polagale. Na glavi su nosile bijelu koprenu. Obred oblačenja redovničkog odijela vršio je župnik župe sv. Andrije kojoj Danče pripadaju i danas, a franjevci iz Male braće - duhovni asistenti zajednice na Dančama – nakon oblačenja primali su ih u Treći red.
U dokumentima iz 1709. godine dumne na Dančama se izričito nazivaju Dumne trećoredice sv. Franje Zajednicom je upravljala starješica koju su same međusobno izabrale, a čiji je mandat bio doživotan. To potvrđuje i dr. Ernest Katić u – već spominjanom – članku Poezija Danača (1935.) pišući o njihovoj starješici s. Mari Velikoj: „Žive po pravilu Trećega reda sv. Franje skromno i jednostavno, drage Dubrovčanima, pod vodstvom starješice s doživotnim mandatom.“ Bila je to mala zajednica što možemo zaključiti iz knjige Stanje duša na Pilama: „U samostanu Blažene Djevice Marije na Dančama boravi deset sestara sa starješicom.“ Živjele su stoljećima vrlo jednostavno i skromno, u službi Bogu i ljudima, bez ikakvih materijalnih dobara osim kuće uz crkvu u kojoj su stanovale. Preživljavale su od kućne radinosti i milostinje. I tako sve do početka XX. stoljeća kada se život i ustrojstvo zajednice na Dančama počinje korjenito mijenjati.
