Svetište na Dančama

Krenete li od dubrovačkih gradskih zidina prema zapadu, tj. od vrata od Pila prema hotelu Imperijal i potom skrenete lijevo idući do kraja ulicom don Frana Bulića naći ćete se na Dančama. Iza vas će ostati park Gradac, a ispod vas izronit će preslica s tri zvona crkve Gospe od Danača koja bdije nad modrom pučinom. Vjerujem da ćete poželjeti spustiti se dolje prema crkvi i osjetiti ljepotu i mir ovog starodrevnog, po mnogo čemu posebnog mjesta.

Danče, taj poluotočić s uzvisinom udaljen oko 400 m od Grada, prvi put se izravno spominje u Dubrovačkom arhivu u prvoj polovici XV. st., a polovicom XIV. st. arhivske knjige spominju ovo mjesto pod najstarijim nazivom 'Apud Anze' (1335.) i Ad Danze (1342.). Što se tiče samog naziva Danče poznati jezikoslovac Dubrovčanin Luko Zore piše: „Danče je deminutiv od dno što se još gdje čuje za dno bačve. Uz riječ podanak brda, što je podno brijega, nižu se po svoj prilici i dubrovačke Danče, jer topografska riječ odgovara smislu. Sličan položaj na otoku Korčuli zovu i danas Dance, a u mletačkom dijalektu le Danze. U Dubrovniku se je izgubio trag deminutivu toga mjesnog imena, te se riječi podaje ženski oblik u pluralu Danče/Danača, a dogodila se i zamjena slova c u č.“ Luka Stulli u svom rječniku navodi kako su Dance malo dno kakve posude.

Ovo svetište ima svoju bogatu povijest i da bi bolje razumjeli tu povijest potrebno je nešto više reći o vremenu u kojem je nastalo. Dopustite mi stoga, reći nešto o motivima izgradnje Gospine crkve upravo na Dančama, na hridima što se uzdižu nad morem, odnosno što je potaklo vladu Dubrovačke republike da se odluči za gradnju izvan zidina Grada.

Kroz cijeli srednji vijek Evropa je bila stalno izložena zaraznim epidemijama koje su, najčešće iz Azije, prenosili pomorci, od kojih nije bio pošteđen ni Dubrovnik. Tada se je počelo po crkvama moliti: „Od kuge, glada i rata, oslobodi nas Gospodine.“ Potrebni propisi za suzbijanje i sprečavanje kuge izdani su 1377. u Liber viridis (Cap. 49, f, 78) gdje je propisano da došljaci iz sumnjivih i kužnih krajeva moraju mjesec dana proboraviti u Cavtatu ili na otoku Mrkanu, a kasnije su za tu svrhu uzeti otočići Bobara i Supetar. Time je ustanovljena prva dubrovačka karantena za oboljele od kuge. (v. V. Bazala, Pomorski lazaret u starom Dubrovniku, u: Dubrovačko pomorstvo u spomen sto godina Nautičke škole u Dubrovniku, Dubrovnik 1952., str. 296)

Karantena je oko 1430. prenesena na Danče, zatim je tijekom XVI. st. građena na Lokrumu (i ostala nedovršena), a od kraja XVI. st. (1590.) postepeno zidana na Pločama (zgrade lazareta još i danas postoje s istočne strane Grada pod nazivom Lazareti).

Dakle, kada se oko 1430. godine pojavila kuga, vlada Republike donosi odluku da se oboljeli smjeste u kuće na Dančama. To je prvi podatak iz dubrovačkog arhiva kada se direktno spominju Danče (međutim, rekosmo već da se Danče pod starijim imenom spominje još polovicom XIV. st.). Kako je karantena na Mrkanu i Supetru bila premalena, za konfinaciju su uzete neke kuće na Gracu (park iznad današnjeg samostana na Dančama) za koje se u arhivskim knjigama kaže, da su već 1416. uzete u obzir za karantenu. K tome su sagrađene neke barake. To je početak drugog dubrovačkog lazareta – lazareta Danče. On se postupno izgrađuje. (usp. V. Bazala, navedeni članak, str. 298)

Početkom 1457. (siječanj) dubrovačka vlada zaključuje da se na Dančama podigne zidani lazaret i da se stalno drži jedan svećenik za potrebe oboljelih. Za uzdržavanje konfiniranih na Dančama vlada daje dnevno 6 dinara i šalje onamo liječnika, brijača i poslugu kad je potrebno. (Cons. Rog. 15., f, 201., 212., 219., 226., 231., 240.). Krajem te iste godine, 5./6. prosinca 1457., Senat, da bi izmolio zaštitu i pomoć Božju (zbog kuge koja je harala 1456.) donio je slijedeću odluku (citiram navod iz Dubrovačkog arhiva):

„Da se dade sloboda gospodinu knezu i Malome vijeću njegovu, da odrede tri oficijala koji će poći na Danče, izvan vrata od Pila, svojim će očima razgledati i odrediti mjesto ondje na Dančama, gdje se ima sagraditi crkvica: u unutrašnjosti duga 8 lakata, a široka oko 6 lakata, sa grobljem zgodnim, na troškove onih koji će za tu svrhu sakupiti milostinju, sa doprinosom od 5 perpera, što će naša općina uvijek plaćati svećeniku, koji će biti određen da vrši Božju službu u toj crkvici. A to, e da siromasi koji preminu u vrijeme kužne bolesti ondje na Dančama, ne budu umirati kao da su životinje, već da budu kao ono kršćani pokopani u posvećenom mjestu, te da se i za njihove duše nešto primisli. (…da o njihovim dušama bude neki spomen). Ta crkvica će se podignuti pod nazivom 'Sveta Marija od milosti' (Sancta Mariae delle gratie).“ Za navedeni prijedlog glasovali su svi senatori osim jednoga, dok za drugi prijedlog, da se ne dade suglasnost, kako je bila redovna procedura u Senatu nije glasovao nitko.

Da bi se poboljšali uvjeti življenja oboljelih na Dančama, vlada je 1465. prihvatila prijedlog kamenara Mihoča Radišića da može o vlastitom trošku izgraditi na Dančama jednu kuću. Pošto se kuga pojavila ponovno 1466. a Mihočeva kuća nije bila dovršena, vlada je završava o državnom trošku. Te iste godine na Dančama je sazidano više kućica za sumnjive i posebna čatrnja (cisterna) za potrebe karantene. Također 1466. (koncem godine) lazaret na Dančama se opasuje ogradnim zidom dužine 150 m i visine 2 m s jednim vratima koje imaju biti – po odredbi vlade – pod ključem. Dobro organizirana karantena na Dančama omogućila je vladi Republike da 1482. udovolji zahtjevima i molbama trebinjsko-mrkanskog biskupa da se ukloni karantena s Mrkana. Danče se često spominje u dokumentima kao najpogodnije mjesto za smještaj okuženih.

1496. Vlada donosi odluku „da se podigne jedan kat kuće ili hospitala, nazvanog lazaret, koji je kod crkve na Dančama“ (Div. Not. 75. 5-5) To je danas najstariji dio samostana na Dančama (prislonjen uz samu crkvu).

Prilikom kuge 1527. spominje se da je jedan vlastelin na osnovu oporuke svog oca dijelio oboljelima na Dančama vino i 30 perpera. Tijekom haranja kuge 1533. povijesni izvori kažu da su Danče bile prepune oboljelih i sumnjivih od kuge. Bolest je toliko uzela maha da je vlada 1534. donijela odluku da se podigne nova karantena na Lokrumu i poprave kuće na Dančama. Godine 1585. teški bolesnici se smještaju na Danče, a lakši na Lokrum. Budući da je za liječenje oboljelih trebalo novaca donesena je bila odluka o porezu za pomoć oboljelima, a novac je čuvan u posebnoj kasi nazvanoj 'Kasa milosrđa'.

Kroz XV. i cijelo XVI. stoljeće sve do polovice XVII. st., kada se lazaret/karantena s Danača premješta u (već spominjani) novoizgrađeni lazaret na Pločama, na Dančama se uz Gospinu crkvicu izmjenjuju mnogi stanovnici: ponajprije oni oboljeli od kuge, a u vrijeme odsutnosti bolesti propisanu karantenu izdržavaju karavane iz Turske i poklisari na povratku u Grad. Tragovi i ostaci lazareta su i danas vidljivi na Dančama, od spomenutih objekata sačuvali su se:

• Gospina crkva;
• Ogradni zid, djelomično porušen početkom prošlog stoljeća pri uređenju parka i probijanju ceste do parkirališta;
• Cisterna iza groblja u napuštenom stanju;
• Lazaret – dio samostana uz crkvu i
• Groblje, obnovljeno i djelomice novo. (U zidu groblja još se vide kameni zubci koji su po svemu sudeći ostaci Mihočeve kuće, jer dimenzije odgovaraju rečenim propisima Senata iz 1465.)

Lazaret na Dančama je odlično odigrao svoju ulogu, što se zaključuje po tome da je kuga u Gradu bila dosta brzo suzbijena, iako je u okolici znala žestoko harati.

Tako smo izložili povijesni kontekst izgradnje crkve i Gospinog svetišta na Dančama koje je neodvojivo povezano s lazaretom za oboljele od kuge, kojih je ovdje bilo i umiralo doista mnogo, kroz puna dva stoljeća koliko je postojala organizirana karantena na Dančama (- njihov broj nam zasigurno neće biti nikada poznat). I na ovom primjeru crkvice na Dančama očita je sveobuhvatna briga Dubrovačke republike za čovjeka i njegove potrebe, ne samo tjelesne nego i duhovne. Također, ova Gospina crkvica, pravim imenom sveta Marija od milosti, potvrđuje da je nebeska Majka uvijek blizu svojoj djeci, a napose je utočište i utjeha onima koji su pogođeni različitim trpljenjem i bolestima.

2.1. Pobožnost prema Gospi od Danača

Pobožnost prema Gospi od Danača već u XV. stoljeću bila je velika, a dokumenti iz XVI. st. Danče spominju kao zavjetno svetište Dubrovčana izvan gradskih zidina koji su Gospi od Danača rado hodočastili. Taj običaj hodočašća sačuvan je do danas kada se u treću nedjelju listopada, svake godine na blagdan Gospe od Danača, pred Gospinim likom sliju vjerničke molitve njezinih brojnih štovatelja iz Grada i okolice.

Možemo reći da je svetište na Dančama od svog početka zavjetno svetište, jer - kao što smo naveli u prethodnom dijelu ovog izlaganja - zavjet tj. molitva Bogu da zaštiti i oslobodi Grad od kužnih bolesti jest glavni razlog da se je Senat Republike odlučio za gradnju crkve posvećene Djevici Mariji na (u ono doba pustim) dančarskim hridinama.

U Consilium rogatorum, knjiga XV, str. 182, Državni arhiv Dubrovnik, između ostalog o tome piše: Veliko vijeće Republike 1457. god. donijelo je odluku da se na Dančama sagradi zavjetna crkvica sv. Marije od milosti, s grobljem za ukop siromaha “koji tu umiru u doba kuge, da ne umiru kao stoka, već da se kao kršćani sahranjuju na svetom mjestu te da o njihovim dušama bude neki spomen”. I dan danas, kad dođete u crkvu na Dančama, možete pročitati kameni zapis na latinskom jeziku o toj odluci. Na zidu s desne strane glavnog oltara nalazi se ploča s natpisom:

DIVE MARIAE VIRGINI -  S. C. DECRETO AD PAUPERUM SEPUL.                                             
Presvetoj Djevici Mariji   - Odlukom Velikog vijeća za ukop siromaha

EX. AER.PUB. DITIBUS. VIII IDUS DECEMBRIS MCCCCLVII D.                                                 
Na državni trošak. 6. 12. 1457.

Na lijevoj strani također stoji ploča s natpisom iz Marijinog hvalospjeva 'Veliča':

QVIA RESPEXIT HUMILITATEM ANCILLAE SUAE -  ECCE ENIM EX HOC BEATEM ME DICENT  OMNES GENERATIONES                               
Što pogleda na poniznost službenice svoje - evo, naime po tome zvat će me blaženom svi naraštaji.

Da su Dubrovčani na osobit način bili privrženi sv. Mariji od milosti na Dančama, (ovaj se izvorni naziv rjeđe upotrebljava u spisima, češći je naziv Madonna delle Dance) govore nam brojne sačuvane oporuke – testamenti starih Dubrovčana što je razvidno iz knjiga Testamenta notariae koje se čuvaju u Dubrovačkom arhivu. Uz katedralu Velike Gospe i crkvu sv. Vlaha (redovito spominjane u oporukama), veoma, veoma često su se sjećali i crkve na Dančama s određenom svotom, nazivajući to decima (desetina) ili primicije (prvina – prvi plodovi).

Navodim primjer jednog testamenta iz god 1644. (Testamentum Pauli Nepoti Mercatoris, u Testamenta notariae, knj. 63 f. 95 r.): „Paruo, ostaugliam sa Decima i Primitie trema Zarquami /f/95:/, a to u Gospu cathedralu, Svetomu Vlasi oudi u Gradu i Gospi od Danacia po jedna dukat od dinara ceterdesti…“

Također je bio običaj (već u oporukama XV. st.) da oporučitelj ostavi određenu svotu udrugama trećoredica – franjevačkih ili dominikanskih – koje su bile nastanjene uz crkvice u Dubrovniku da se pomole za njegovu dušu. (v. don Niko Gjivanović, Dumanjski franjevački manastiri i kućice u Dubrovniku, u: Narodna svijest br. 9, 1927.) U već spomenutim knjigama Testamenta notariae državnog arhiva u Dubrovniku jako često susrećemo takve oporuke u kojima se spominju trećoredice – dumne nastanjene kod crkve na Dančama. O životu trećoredica – dumnica kraj crkve sv. Marije od milosti na Dančama govore i izvještaji prilikom vizitacija dubrovačke biskupije od 17. do 19. stoljeća gdje se stalno spominju Gospa od Danača i tamo prisutne dumne trećoredice sv. Franje.

2.2. Zavjetni darovi u crkvi

Kako rekosmo Dubrovčani već od XV. st., dakle od početka postojanja crkve, veoma štuju Gospu od Danača. Na spomen odanosti Majci Božjoj i danas se u crkvi čuvaju vrijedni zavjetni darovi:

zavjetne – votivne pločice kao znak zahvalnosti za čudesna ozdravljenja i nebrojene milosti primljene na zagovor Gospe od Danača
dva remek - djela dubrovačkog slikarstva: kasnogotički poliptih Lovre Dobričevića, Bogorodica sa svecima iz 1465. (a crkvica je sagrađena 1457.!) na glavnom oltaru crkve; i renesansni triptih Bogorodica sa svecima od Nikole Božidarevića na pokrajnjem oltaru, u izvornom renesansnom okviru iz 1517. godine. Oba djela reprezentativno predstavljaju umjetničke domete svojih autora i dubrovačkog slikarstva 15. i ranog 16. stoljeća. Stoga su izlagani i izvan Dubrovnika.

       2.2.1. Zavjetne pločice

Zavjetne pločice, njih 250, restaurirane, nalaze se danas s desne strane glavnog oltara, na zidu apside. Nastale su u razdoblju od 15. do 19. stoljeća. Načinjene su od srebrenog i pozlaćenog, iskucanog i graviranog lima i velikim dijelom kao okov prekrivale su spomenuti poliptih L. Dobričevića. Pretpostavlja se da je okov napravljen i postavljen na poliptih polovicom 19. st. sa željom da se izlože votivne pločice crkve. Okov je skinut sa poliptiha pedesetih godina XX. stoljeća. Sve pločice nakon nedavne obnove ponovno su vraćene u okov i od 2001. izložene u crkvi. Okov se sastoji od 6 drvenih ploča koje imaju izrezane otvore u formi likova na poliptihu. Prekrivao je gotovo cijele likove sa otvorima samo za glave- poput sv. slika ikona. Na pločicama se nalaze različiti motivi: likovi muškaraca i žena u molitvenom stavu, poprsja, dijelovi ljudskog tijela (oči, ruke, noge, srce…), dijete u povoju, brodovi… Uočljiva je finoća izvedbe pozlaćenih pločica koje prekrivaju Gospinu haljinu.

       2.2.2. Zavjetne oltarne slike u crkvi: poliptih L. Dobričevića i triptih N. Božidarevića

• Lovro Dobričević (Kotor, oko 1420. – Dubrovnik, 1478.) je najznačajniji slikar koji u 15. st. djeluje u Dubrovniku. Uz poliptih „Krštenje Kristovo“, koji je 1448. izradio za samostan dominikanaca, najznačajnije je Dobričevićevo djelo veliki poliptih Bogorodica sa svecima, koji je izradio za crkvu sv. Marije na Dančama. Poliptih su od Dobričevića 27. travnja 1465. naručila četiri dubrovačka plemića (postoji sačuvan ugovor slikara i naručitelja) iz obitelji Gundulić Ranjina i Pucić. Na središnjem djelu prikazana je Bogorodica s Djetetom u mandorli s dva anđela svirača u donjem dijelu. Lijevo od Bogorodice su sv. Ante Padovanski i sv. Vlaho, a desno sv. Julijan i sv. Nikola. Iznad središnjeg polja, u zabatu je prikazan Bog Otac s anđelima svih rodova, a imena su im upisana na zastavicama koje nose u rukama. (Poliptih je izlagan u Zagrebu i u Dubrovniku na velikoj izložbi Zlatno doba Dubrovnika.)
• Nikola Božidarević je najznačanije ime starog dubrovačkog slikarstva, sin slikara Božidara Vlatkovića (rođen 1460. u selu kručica nedaleko Slanoga). Poznata su mu djela 'Naviještenje' i oltarna pala 'Bogorodica sa svecima' za obitelj Đorđić, koji se čuvaju u dominikanskom muzeju u Dubrovniku, no, triptih 'Bogorodica sa svecima' (1517.) u crkvi na Dančama, je najznačajnije i najzrelije djelo umjetnikovog opusa, koje nije uspio do kraja ni završiti jer ga je prekinula smrt. Djelo predstavlja vrhunac hrvatskog renesansnog slikarstva. Naručitelj triptiha nam nije poznat, ali sa sigurnošću znamo da je rađen za ovu crkvu. U središnjem djelu triptiha je prekrasan lik Bogorodice s Djetetom i sv. Ivanom Krstiteljem u podnožju, s lijeve strane je sv. Grgur Veliki, papa, a s desne strane je sv. Martin na konju koji odijeva siromaha tj. Krista. U maču sv. Martina autor je ostavio svoj autoportret, za kojeg povjesničari umjetnosti kažu da je prvi autoportret u nas. Na predeli su prizori krunidbe sv. Grgura pape, sv. Jurja koji ubija zmaja i biskupske posvete sv. Martina. Na luneti triptiha kao središnji prikaz je raspeće Kristovo s Gospom, apostolom Ivanom i Marijom Magdalenom, a prisutne su također i svetice Uršula i Klara (u okviru apoteoze Euharistije koja se provlači u teološkoj koncepciji čitavog triptiha). Triptih je zbog svoje iznimne ljepote i vrijednosti bio više puta na izložbama (dva puta u Parizu, u Vatikanu, u Zagrebu i u Dubrovniku).

      2.2.3. Zavjetno svetište pomoraca

Znakovita je i dirljiva još jedna posebnost ovog mjesta: međusobna ljubav i povezanost pomoraca i Gospe od Danača, odnosno čuvarica njezinog svetišta. Blažena Djevica Marija, koju kršćanska tradicija od davnine zove Zvijezdom mora, s dančarske hridi brižno bdije nad ćudljivom pučinom, štiteći svojom majčinskom rukom sve one koji priskrbljuju kruh sa sedam kora. Ne možemo sa sigurnošću utvrditi od kada postoji običaj da brodovi pozdravljaju Gospu, kada su i kome sestre (dumne) na Dančama prvi put odgovorile na zvuk sirene zvonjavom zvona. Prema nekim izvorima, Danče kao pomorsko svetište i tradicija pozdravljanja brodova postoji već od XVII. stoljeća. Naime, početkom XVII. stoljeća lazaret s Danača preseljen je na Ploče (sadašnji lazareti). Nastarije živuće sestre pamte da su, došavši na Danče (1931.), zatekle spomenutu tradiciju pozdravljanja duboko ukorijenjenu u svijest ondašnjih sestara. S puno ljubavi one pričaju o toj dugogodišnjoj povezanosti dubrovačkih kapetana i pomoraca s ovom crkvicom. Kada je austrijska vojska odnijela jedno od tri crkvena zvona na kraju prvog svjetskog rata, treće zvono ponovno su darovali crkvi upravo dubrovački kapetani 1969.

I danas, kada začuju pozdrav sirene s broda, sestre s posebnim osjećajima zvone na pozdrav, uz molitvu i blagoslov iz dubine srca, da Gospa od Danača čuva i štiti, od svih opasnosti na moru svakoga mornara. U novije vrijeme prigodom Dana pomoraca – Sv. Nikole, u svetištu se redovito organizira slavljenje sv. mise za sve pomorce.

Svetište Gospe od Danača je posebno i po tome što je uz njega nikla i živi jedna izvorno hrvatska, redovnička Družba, Družba sestara franjevki od Bezgrešnog začeća iz Dubrovnika s kućom Maticom na Dančama.

Sadašnja Družba je izrasla iz franjevačke trećoredske zajednice čiji počeci sežu u 15. stoljeće što je razvidno iz dokumenta Dubrovačkog državnog arhiva gdje se već 1458. spominju «Mantellate Francescane» na Dančama (v. I. Consilium rogatorum 1456. – 1458., knj. 15.

Prema dokumentu pronađenom također u Dubrovačkom državnom arhivu (Testamenta notariae knj. 63 f 97) izričito se spominju dumne na Dančama 1644. godine. Stanovale su uz crkvu, uzdržavale se ručnim radom i karitativno djelovale u Dubrovniku.

1709. zajednica na Dančama se službeno naziva Dumne trećoredice sv. Franje. Prva poglavarica i obnoviteljica ove zajednice bila je s. Margarita Milin (1891. – 1973.). Ona se posvećuje temeljitoj obnovi zajednice koja je 1925. pripojena Franjevačkom redu kao samostalna ustanova pod nazivom: Družba sestara Bezgrešnog začeća III. reda sv. Franje. 1925. biskup J. Marcelić potvrđuje prve Konstitucije Družbe, a 1932. uspostavljen je prvi novicijat.

1983. Zajednica je uzdignuta u red Družbi papinskog prava. Sestre danas djeluju u Hrvatskoj i među našim iseljenicima u inozemstvu (Njemačka, Kanada). Svoje poslanje ostvaruju s najmlađima u predškolskim i školskim ustanovama, u župskom apostolatu, u odgojnom radu s mladima, brinući se za stare i nemoćne i radeći u bolnicama.

Vjerujem da ste iz ovog izlaganja mogli barem djelomično naslutiti bogatstvo povijesti i života kroz stoljeća koja su upisana u hridi i Gospinu crkvu na Dančama. Mnogi koji dođu na Danče svjedoče o posebnom miru koji ih obuzme na ovome mjestu, u Gospinoj crkvici pred Marijinim likom. Danče je mjesto koje u sebi nosi neizrecive boli i nade, radosti i tuge tolikih ljudi kroz stoljeća, najčešće su to bili patnici, okuženi, bez nade u ozdravljenje. Tlo Danača je posvećeno patnjom, nadom, vjerom i molitvom nebrojenih koji su se utjecali Gospi na ovome mjestu, pronalazeći u njoj utočište i majčinsku ljubav i zato su Danče drugačije od ostalih mjesta u Gradu.

I danas je Danče omiljeno Gospino svetište Dubrovčana, pomoraca, i drago mjesto svih putnika i namjernika. Gospina crkva je već dugo i samostanska crkva sestara, najprije trećoredica a poslije redovnica, koje već punih pet stoljeća, na ovoj tvrdoj hridi u tišini Marijina skuta, uz pjesmu mora i valova mole i slave svoga Gospodina.

O Dančama nije dovoljno samo govoriti, morate ih vidjeti i doživjeti, dođite i vidite!

(Predavanje održano na znanstvenom skupu „Velika proteturica – Duhovna baština Dubrovnika posvećena Bogorodici“, Dubrovnik, 27. – 28. travnja 2007.)