Znamenite osobe iz povijesti Družbe

MILIN, Margarita, obnoviteljica Družbe sestara franjevki od Bezgrešnog začeća
(Ugljan, 29. VIII. 1891. – Dubrovnik, 27. XII. 1973.)

M. Milin je završila osnovnu školu u rodnom Ugljanu kod Zadra. Potječe iz mnogobrojne obitelji. Primjerni kršćanski odgoj primila je od svojih roditelja koji su i sami bili takvi. Po svemu sudeći, svoje predanje Bogu počela je živjeti od mladih dana. Bila je aktivni član «Kćeri Marijinih». U devetnaestoj godini ostavlja roditeljski dom i 1. kolovoza 1911. pridružuje se zajednici Trećoretkinja sv. Franje u Dubrovniku na Dančama.
Ova trećoredska zajednica nije imala čvršće pravne organizacije, premda se životom i radom nije puno razlikovala od jedne suvremene redovničke zajednice. Njezin glavni apostolat bio je njega bolesnika po kućama, čuvanje crkve i groblja. Sestre su priskrbljivale skromna sredstva za život bijeleći konac i tkajući ruho za dubrovačke djevojke.

1923. dubrovački biskup Josip Marcelić dekretom imenuje M. Milin za poglavaricu te trećoredske zajednice u samostanu na Dančama, jedinog kojeg je zajednica tada imala. Netom je s. M. Milin preuzela novu službu počela je raditi na obnovi Zajednice. Njezinim zaslugama i Božjom milošću Zajednica je počela i brojčano rasti. Dozvolom crkvenih vlasti mijenja naziv u «Družba sestara Bezgrešnog začeća III. Reda sv. Franje». Zajednica preuzima Pravilo III. Reda sv. Franje i dobiva Konstitucije, a 1932. otvara se prvi novicijat. S. Margarita je ulagala mnogo napora da se Zajednica razvija prema smjernicama Konstitucija. Kod obnove Zajednice pomogli su joj dubrovački franjevci, posebno o. Petar Vlašić i o. Kvirin Orlić. U tako napornom i važnom poslu, u krajnjem siromaštvu u kojem je živjela ta mala zajednica, mogla je izdržati samo žena molitve, strogog pokorničkog života i čvrstog karaktera kakva je bila M. Milin. Zbog primjernog redovničkog života, neobične jednostavnosti i plemenitosti u kontaktu s drugima, uživala je poseban ugled i poštovanje kod svih, najmanjih kao i najuglednijih Dubrovčana.

MILIN, Andjela, prva misionarka Družbe sestara franjevki od Bezgrešnog začeća
(Ugljan, 7. X. 1897. – La Plata (Argentina), 22. XI. 1953.

Osnovnu školu pohađala je u rodnom mjestu. U zajednicu Trećoretkinja sv. Franje na Dančama u Dubrovniku ulazi 1. svibnja 1917. U tu zajednicu prije sedam godina stupila je i njezina sestra Margarita. Iako na različitim područjima odigrale su vrlo važnu ulogu u povijesti i razvoju ove zajednice.

Učiteljsku školu za dječje zabavište završava u Dubrovniku. Poslije završene škole dugo godina radi u dječjem zabavištu i domaćinskoj školi koja je dopuštenjem Zetske Banovine bila otvorena u prostorijama našeg samostana sv. Nikole u Stonu. Istakla se također u pripremama za Euharistijski kongres koji se održao 1933. u Stonu.

I kao da joj se sve to činilo premalo. Teži za novim horizontima. 1938. godine prihvaća izazov da se posveti najsiromašnijima. Na poziv fra Leonarda Ruskovića, časna majka Margarita Milin je šalje kao voditeljicu grupe sestara u misije u Argentinu.

Sestre preuzimaju sirotište za malu djecu bez roditelja. U početku, s. Anđela nailazi na mnoge poteškoće među kojima i nepoznavanje jezika. Ali, ona progovara jezikom ljubavi, jezikom koga svatko razumije. Svoje majčinstvo poklanja siromašnim mališanima koji ga radosno prihvaćaju. Zajedno sa sestrama neumorno se žrtvuje za dobro povjerene im djece.

Nakon sirotišta, s. Anđela preuzima vodstvo doma za djevojke koje su bile prepuštene ulici i potrebne kršćanskog odgoja. Doista, i tu uspijeva svojim životom i radom pomoći tim mladim djevojkama shvatiti uzvišenost i ljepotu života. Nakon kratkog vremena javljaju se prva zvanja među djevojkama s kojima su radile sestre. Javlja se potreba za vlastitom kućom. 1940. godine kupuje zemljište za gradnju nove kuće u La Plati. U novosagrađenoj kući, otvara prvi novicijat izvan Domovine, osnovnu i srednju školu. Budući da se broj zvanja povećavao Vrhovna uprava iz Dubrovnika imenuje A. Milin upraviteljicom te misijske zajednice u Argentini.

Nakon 15 godina misijskog rada i nesebičnog darivanja u Argentini, izmučena teškom bolešću umire  na blagdan sv. Cecilije 1953., u 57. godini života.

HRDALO, Mara, karitativno djelovala na području Dubrovnika
(Čepikuće kod Slanoga, 1829. – Dubrovnik, 1915.)

1845. godine, u šesnaestoj godini života pridružuje se zajednici pobožnih djevojaka trećoredica uz crkvu sv. Marije na Dančama. Ondje je proživjela punih sedamdeset godina, moleći i radeći. Nesebično je pomagala i obilazila bolesne i umiruće u Dubrovniku. Dugo godina je bila starješica sestara – dumana na Dančama.

U dokumentu Testamento notarie (TN knj. 63, f 97, pronađenom u Državnom arhivu u Dubrovniku (DAD), zabilježeno je da su dumne (naziv za sestre u Dubrovačkoj republici) bile na Dančama već 1644. godine.

Kad su okuženi– prema odluci Dubrovačke republike – napustili lazaret na Dančama i nastanili se u novoizgrađenom lazaretu na Pločama, istočno od zidina starog Dubrovnika (1630. – 1640.), nastanile su se pobožne djevojke u kućici uz crkvu (do tada služila za smještaj svećenika koji je duhovno skrbio za okužene). U istom dokumentu (TN) se spominju kao čuvarice crkve i groblja gdje su se sahranjivali pomrli od kuge. Uz ovu dužnost koja im je bila dodijeljena, bavile su se tkanjem ruha za dubrovačke djevojke i prale rublje građanima. Od samog početka pa sve do prve polovice XX. stoljeća bio ih je ograničen broj, nikad nije smjelo biti više od devet sestara.

1709. te pobožne djevojke se izričito nazivlju Dumne trećoredice sv. Franje, kako nalazimo u gore spomenutom dokumentu., iako još uvijek nisu polagale zavjete kakve mi danas poznajemo. Nisu nam poznata imena prvih sestara trećoredica nastanjenih na Dančama, ali iz matica mrtvih Državnog arhiva u Dubrovniku saznajemo imena nekih sestara koje su umrle i sahranjene u crkvi ili na groblju na Dančama: s. Marija Visoka (+1721.), s. Katarina Goza (+1791.), s. Ane Svilarić (+1834.), s. Katarina Botica (+1840.), s. Jelena Marić (+1846.), s. Ana Čovo (+1847.), s. Ana Botica (+1848.), …

Iz članka Poezija Danača, autora dr. Ernesta Katića, u Dubravi br. 13/1935. godine (novine koje su izlazile u Dubrovniku dva puta mjesečno) može se dobro vidjeti život i djelovanje sestara trećoredica s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća. U prvom djelu članka pod naslovom Na vratima Gospe od Danača opisan je razgovor sa starješicom samostana sestrom Marom Hrdalo, dva mjeseca prije njezine smrti u siječnju 1915. Donosimo dio tog razgovora:

«Kad sam došla mladica od šesnaest godina u ovi sveti stan, nije bilo ni jedne kuće u Gradu, a da je ja nijesam znala. Nekome bijeli konac i postav, nekome operi vunu za stramce, nekome operi tapite, nekome satkaj rašu za lincule. Sedamdeset godišta sam ovdje na Dančama! Koji trud! Kroz cijeli život, okolo koliko samo gospođa ja nijesam bila na času smrti! – 'Mare dumna, neću nego tebe!' – A što nijesam mogla imat, da sam izustila samo jednu riječ?! Ali Mare kako je ušla, tako je i izišla. Kad bih ja došla na nemotnjaka u koju kuću, padre Jović ili pok. Marjan Pusić, fratri Male braće rekli bi mi: 'Mare, ako vidiš, zovi nas u svaku uru.' Koliko puta nijesam odlećela i po kakvijem noćima ne imajući ni pleta ni ombrele, a tažeći bolesnicu ili bolesnika da idem užeći svijeću, a oni bi mi stisli ruku i rekli: 'Hajde Mare i vrati se brzo.' Život kako da bi im se povratio.»

Mato Vodopić, dubrovački biskup u svom nedovršenom romanu Đenevrija opisuje život i rad trećoretkinja na Dančama s njihovom starješicom Marom Hrdalo. Donosimo kratki odlomak iz romana:
 

«Trudnice i pobožne, složne i mirne, bijahu onda, i danas su, bez ikakve zamjere, prave stare pokornice Trećega reda svetog Frančeska. Uz vas ovaki trud ne bi otpuštale svoje pobožnosti. Jutrom prije radnje sve skupa unišle bi u crkvu da smole pred Gospom svoj dio od Rosarija, tako na podne, tako uvečer. Radi tog trudnoga i prostoga siromašnog življenja svak ih je dobro hotio, a dubrovačke ženice često bi ih polazile pri kojoj potrebi da se uteku svojoj odvjetnici Gospi od Danača.»