Samostan sv. Kuzme i Damjana

U prošlom, ljetnom zapisu pod naslovom: „Samo – stani! Odmori se!“, spomenule smo samostan sv. Kuzme i Damjana, kao neotkriveni biser i priliku za novo iskustvo blagodati mira, tišine i osluškivanja.

U ovoj prigodi kratko predstavljamo spomenuti samostan. To, dakako, nije u službi  turističke propagande,  nego svojevrsni poticaj  svima nama da iznova vrednujemo ovu dimenziju života.

Fotografiju, ili lokaciju ovog samostana do nedavno nije bilo moguće pronaći na  „sveprisutnom i sveznajućem“ internetu. Pa ipak on postoji već stoljećima i govori o vrijednosti skrovita života i nenametljive  prisutnosti onih koje u tišini osluškuju titraj dubina.

Šire stonsko područje je povijesno i arheološki vrlo zanimljivo i bogato. Tu negdje, izvan Stonskih zidina, pod zaštitom Svevišnjega, nalazi se samostan i crkvica sv. Kuzme i Damjana. Prema nekim ljetopisima, kripta crkvice sv. Kuzme i Damjana posvećena je davne 1194. od bosanskog biskupa Radogosta. Još jedan davni zapis kaže nam da je : ”Nikola, stonsko-korčulanski biskup dozvolio Trećoredicama sv. Franje, Dobriši i Tvrdiši da mogu stanovati kod crkve sv. Kuzme i Damjana i provoditi život služeći Bogu.”

Kako su živjele dumnice?

Molile su i radile. Bavile su se zemljoradnjom, tkanjem i imale su nešto ovaca. Kasnije su se brinule za nemoćne i bolesne. Tako su živjele do 1935., kada su od dubrovačkog biskupa Josipa Carevića zatražile dozvolu da se ujedine sa sestrama sa Danača. Naša Družba je tada na sebe preuzela odgovornost doživotnog uzdržavanja triju sestara koje su se zatekle u samostanu sv. Kuzme i Damjana. Tako započinje novi dio povijesti ovog samostana, ali njegova iskonska ljepota i smisao i danas imaju istu snagu.

Živjelo se siromašno i, prema svjedočanstvu sestara, od usta se otkidalo da bi se priskrbilo za obnovu samostana, jer se mislilo na budućnost Družbe. Božja providnost je sve to vrijeme pratila nastojanja sestara. Mnoge naše sestre koje su živjele u samostanu sv. Kuzme i Damjana mogle bi puno detaljnije pripovijedati o naporima i ljepoti zajedničkog življenja. Dok slušamo kako one govore, naslućujemo tek koliko toga stane u uzdah, kolike suze su postale vlastito zrcalo i izbistrile poglede. Otkrivamo i radost i smisao kad na njihovu licu  zatitra osmjeh poput zrake sunca koja prosijava kroz to, kadikad, tegobno sjećanje.

Novo je vrijeme i ono pred nas stavlja nove izazove. Pa ipak,  naš mali samostan, bez posebne pastoralne funkcije, ostao je dragocjeno utočište svim ljubiteljima mira i osame. Onima koji su spremni hodati utabanim stazama s novim zanosom, on može biti pouzdano odmorište. Iz njegove tišine do nas jasno dopire zov da, „vjerne  originalnoj karizmi i u neprestanom osluškivanju potreba sadašnjeg trenutka“, pune nade koja ne postiđuje, poslušamo  ono što je Franjo otpočetka  govorio svojima, da imaju „Srce okrenuto  Gospodinu i da u srcu priprave prebivalište Gospodinu i njegovoj riječi. (Rnb 22, 27).  

Sve drugo stići ćemo učiniti, Gospodin će nas poučiti kako!

Ako  i vas put nanese, svratite! Mir koji tamo prebiva i vas će, budete li htjeli, učiniti glasnicima mira! Dobro došli!