Proljetno „Mljetovanje“ – ovogodišnji Emaus

Naše sestre sa Danača i iz Stona su, 19. svibnja ove godine, bile u „Emausu“ ili, kako smo ga u ovoj prigodi nazvali na proljetnom „Mljetovanju“. Još jednom su, zahvalne Gospodinu, plovile i kročile zajedno. Radost zajedništva dijelile su  i sa obitelji Prlenda i uživale u ljepoti prirode na Mljetu.

Uskrsna radost još uvijek žari u našim srcima. Zbog različitih događanja i obveza naš zajednički sestarski put do Emausa nismo bile u mogućnost ostvariti, ali providnost je htjela da se on i ove godine dogodi, da bi se vratile osnažene i s većim zanosom mogle dijeliti i naviještati radost Uskrsloga i Njegove prisutnosti među nama.

O iskustvima sa tog zajedničkog druženja s. Emilija je ovako zapisala:

„Nakon jutarnje duhovne i tjelesne okrjepe na Dančama, krenule smo do Stona gdje su nam se pridružile sestre iz samostana sv. Kuzme i Damjana i samostana sv. Nikole. U Prapratnu smo se smjestile na brod i zaplovile prema Mljetu gdje nas je čekala obitelj Mirka Prlende.“

 To su ljudi za koje sa sigurnošću možemo reći da  s nama, kao i mi s njima, dijelimo  i tugu i radost života. U svemu prepoznajemo blizinu i prisutnost Gospodina koji nas pohađa u „prilikama i neprilikama života“, i prilazi nam katkada na putu, a katkada hoda po moru. Jeruzalem, Emaus, Galileja…i On s nama -  to je doista iskustvo i ovakvih susretanja.

„Taj radosni i mirni duh što raspiruje žar srca, osjetio se i na ostalim gostima koji su dostojanstveno obilazili samostan i crkvu sv. Marije i koji su blagovali za stolovima obiteljskog restorana:  „Melita“.

Ponajprije smo obišle samostan i neko vrijeme zastale u molitvenom ozračju a nakon toga za stolom blagovale s ljubavlju pripremljenu ribu, kao nekoć na Genezaretskom jezeru. „

Ohrabrenje za novo bacanje mreža sestre su još jednom iskusile ploveći i istražujući po otoku Mljetu i uživajući u ljepoti prirode. U tišini i tek nekim razmijenjenim pogledima, kako kaže s. Emilija, moglo se osluhnuti ono istinsko ohrabrenje kormilara: „Ne bojte se ja sam s vama!“

„I stvarno  je snažno to iskustvo“, napominje ona. „Tako smo se vraćale noseći u srcu želju da doživljenu radost podijelimo s onima koje su nas čekale doma: „u Jeruzalemu“. Zato Isuse neka ti je hvala i slava za ovaj lijepi dan zajedništva  i neka nas uskrsna radost prati na našim životnim putovima.“

Tako svoje iskustvo završava s. Emilija.

A mi sestre koji smo toga dana fizički boravili na drugim mjestima, ali, vjerujemo bili nošeni u mislima i molitvama sestara na Mljetu, OBNOVLJENU RADOST SUSRETANJA dijelimo izričući molitvu:

Bez tebe, veliki Putniče,
I tvojih jasnih tragova u pijesku,
Ne bismo ni za korak napredovali.
Bez tebe i blistavog svjetla iz tvojih očiju 
Koje vraća vid slijepome,
Ugasle bi svijeće na našim oltarima.
Bez tebe i neodoljive blagosti tvoga glasa
koji nas zove na davanje
Još danas ostali bismo bez kruha.
Bez tebe, darežljivi goste na svadbi u Kani,
Naše vino ne bi doteklo za vječnu gozbu.
(Lothar Zenetti)