Salezijanski prednovaci na Dančama 2026.

U svijetu gdje je sve češća pojava bježanja od Gospodinova poziva, ponekad se može pojaviti osjećaj usamljenosti kod onih koji se odazovu. Dođe do preispitivanja samoga sebe: jesam li lud jer ostavljam sve i idem za Njim?

Prošlih dana vidjeli smo mnoga mjesta i zajednice, a susret sa sestrama franjevkama od Bezgrešnog začeća iz Dubrovnika bio nam je posebno drag. Sve što smo vidjeli, od same lokacije samostana i prirode koja ga okružuje do gostoljubivosti i društva sestara koje su nas velikodušno primile, ostavilo je na nas dubok dojam.

Nama, salezijanskim prednovacima, osobito je bilo drago susresti se s kandidaticama, postulanticama i novakinjama naših godina koje su se odazvale na posvećeni život. Bilo je prekrasno, ali i motivirajuće vidjeti tako mlade djevojke koje su ostavile sigurnost ovoga svijeta, posla, školovanja i studiranja, koje su ostavile sve i svakoga kako bi krenule za Kristom.

Sa sestrama smo proveli dva dana, dijelili iskustva, pjevali i provodili vrijeme u zajedništvu, što nam je svima potrebno. S obzirom da smo iz različitih zajednica, duhovnosti i obitelji bili smo potpuno različiti, a opet povezani u Isusu, što je uzrokovalo neobjašnjivu radost i sklad. Osjećali smo se kao da tu već živimo, a sestre i djevojke dugo poznajemo.

Upravo to je ono što Crkvi i treba: ne mi i naši ovdje, a oni i njihovi tamo, nego svi mi u Isusu ovdje zajedno. Svi smo se složili oko potrebe za većom suradnjom redovnika i redovnica, ne samo unutar redova već i međusobno.

Zajedno provodeći vrijeme, svi smo osjetili neku prisutnu radost koja nam je svima bila potrebna. Na kraju podjele iskustava zaključili smo da smo u susretu sa sestrama susreli Isusa.

Stjepan Vrbanek, prednovak