„Put u Emaus“ -  Široki Brijeg, Humac, Međugorje

U srijedu, 8. travnja 2026. naše pripravnice i odgajateljice krenule su na izlet u potrazi za Učiteljem po uzoru na dvojicu učenika koji su Isusa susreli i prepoznali upravo na putu u Emaus. Naš „Emaus“ ove godine obuhvaćao je posjet Širokom Brijegu, Humcu i Međugorju. Dan smo započele svetom misom u župnoj crkvi svetog Vlaha u Stonu, a onda smo krenule put Širokog Brijega. Na Širokom Brijegu srdačno su nas dočekali gvardijan fra Jure Barišić i ostali fratri. Dočekale su nas također Marijana Tomašević, voditeljica Ureda Memorijalnog centra Groblje mira na Bilima i Lucijana Kožul suradnica na općim poslovima u Vicepostulaturi Širokobrijeških mučenika.

Sa velikim smo zanimanjem slušale o povijesti izgradnje crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, dolasku hercegovačkih fratara te o njihovoj neumornoj predanosti i radu s narodom. Ono što je svakako važno izdvojiti je povijesna uloga fra Didaka Buntića koji je u vrijeme strašne suše i Prvog svjetskog rata organizirao transport djece u vlakovima čime je spasio oko 20 000 dječjih života od sigurne smrti. Zaslužan je i za izgradnju škola i opismenjavanje Hercegovine kao i za pokretanje izgradnje crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije.

Sluge Božje fra Andrija Topić i 49 braće

Ono što nas je na poseban način dotaknulo upravo je priča o žrtvi i mučeništvu skupine od ukupno 66 hercegovačkih franjevaca koji su neposredno nakon Drugog svjetskog rata mučeni i ubijani, a među njima su i sluga Božji fra Andrija Topić i 49 braće za koje se vodi crkveni postupak za proglašenje blaženima i svetima. Fra Željko Tomić ispričao nam je detalje događaja koji se odvio 7. veljače 1945. godine kada su partizanske postrojbe 8. dalmatinskog korpusa ušle u franjevački samostan na Širokom brijegu. Tamo su zatekli 12 fratara koje su nemilosrdno usmrtili vatrenim oružjem te zapalili u protuzrakoplovnom skloništu u samostanskom vrtu. Tako je mjesto koje je služilo za pomoć i skrivanje naroda od napada, zapravo pretvoreno u katakombe mučenika, ističe fra Željko. Ovaj događaj i posjet samom skloništu ulijeva jezu pogotovo sa spoznajom da su neki od njih još bili živi kada je vatra počela buktati te da se samo sklonište dugo nije smjelo otvoriti zbog straha od partizanske vlasti. Promatrajući našu povijest toliko je sličnih događaja; logori smrti, bunkeri gladi, plinske komore… U našoj bližoj povijesti vidljivo je kako se zlo opet ušuljalo i divljački razmahalo u Domovinskom ratu kada su stravični zločini počinjeni širom naše Domovine. No, ono što je bitno spoznati da ovo nije kraj tih povijesnih događaja. Iz svake prolivene kapi krvi i mučeničke smrti koja je pretrpljena s vjerom i nadom u Uskrsnuće rađaju se plodovi; sjajniji i trajniji nego što mi to možemo zamisliti. Dovoljno je samo zagledati se u muku i smrt našeg Otkupitelja koji nas je ljubio do kraja i tako nas oslobodio za vječni život i nepropadljivost. Tako i žrtva naših branitelja i širokobrijeških mučenika donosi plodove: novi naraštaji, nova zvanja koja su pozvana sa jednakom srčanošću i požrtvovnošću braniti svoj identitet i vjeru u današnje doba kada se zlo na još perfidnije  načine pokušava uvući i uništiti život.

Groblje mira

Nakon obilaska samostana i skloništa uputile smo se prema Memorijalnom centru- Groblje mira koje je posvećeno svim žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća iz hrvatskog naroda. Na groblju se podižu bijeli križevi s imenima i prezimenima vojnika i civila koji su poginuli i nestali, a čiji se grobovi često ni danas ne znaju. Centralni bijeli križ isti je kao i onaj koji se nalazi na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru. Neke od naših sestara i pripravnica pronašle su imena svojih predaka što je na poseban način obilježilo naš posjet. Ispred crkve sv. Josipa koja je izgrađena u sklopu centra nalazi se natpis fra Miljenka Stojića koji ujedno sažima smisao ovog našeg putovanja: Htjeli su ih izbrisati iz postojanja, a mi ih se ovdje sjećamo. Zlosilje nema zadnju riječ. Okupljamo se kao zajednica da bismo molili za naše pređe i razmišljali o sebi. Takve nas ništa ne može pobijediti.

Humac i Međugorje

Nastavile smo naše putovanje posjetom Humcu gdje se nalazi franjevački samostan i župa sv. Ante Padovanskog kao i novicijat hercegovačkih fratara. Tamo nas je fra Velimir Mandić proveo kroz staru i novu crkvu sv. Ante kao i kroz arheološki muzej koji je najstarija muzejska institucija u Bosni i Hercegovini. Mirni ambijent i snažni franjevački duh koji smo tamo osjetile „okrijepili“ su nas za daljnji put. Naposljetku, pošli smo se pokloniti našoj Nebeskoj Majci, Kraljici mira u Međugorje gdje smo u sabranosti i zajedništvu izmolili deseticu krunice, i pjesmom zahvalile za sve primljene darove i milosti u ovome danu.

Na ovome „putu u Emaus“ zaista smo susrele Gospodina; raspetog i mučenog u pokojnoj braći i žrtvama naše povijesti te Uskrslog; prisutnog u našim međusobnim susretima i odnosima, u našem pozivu i poslanju. I naša zajednica, izrasla na stijenama Dubrovnika, utemeljena na žrtvi i služenju onima najpotrebitijima ima u svojim temeljima plemenito poslanje: čuvati hrvatski identitet i prenositi ga novim naraštajima. Sada je na nama odgovornost, ne samo čuvati uspomenu na žrtvu naših predaka nego i živjeti po uzoru na njih; zagledani u Nebo, hrabri i nepokolebljivi u širenju vjere, spremni i položiti život ako treba jer znamo: kraj ovozemaljskog života tek je početak onog vječnog i neprolaznog.

Ja ipak znam što bje i kako bje.

Ne razasute na sve četir strane

Već u mom tijelu leže ukopane

Otaca mojih put i kosti sve!

Propao nije ni duh im ni lik:

Pognojili su tlo iz koga nikoh,

Njivu što gradim, putove što svikoh:

Njih mrtvih ja sam živi spomenik!

(Iz pjesme: Hrvatski kraljevi, Vladimir Nazor)

s. Ana Dujić, novakinja