iz Dubrovnika
Neuhvatljiva ljepota
Htio je uhvatiti Danče…
…Vječne Danče,
Kistom svojim i bojom,
Za prolaznu vječnost, na platno.
Trudio se u osamnaest sati u ilinjskoj noći-
Kad je sunce na počinak išlo.
Birao je boje i namještao ruku;
I potez mu je z duše sijevao.
Ali u živoj želji nije uspijevao
Staviti na platno ni maestral,
Ni mrmor molitve pobožnih dumni
Ni šum valova što se u plavim hridima gubi…
Sve mu je nekud bježalo
I neuhvatljivo bilo:
I plavet mora što na Dančama u sumrak mistično šumi,
I taj šum što postaje jači,
I crvena klisura sa zelenim borima
Koji za vječnu stražu Dančama služe;
I nijemo groblje uz pobožnu kuću,
Koje otpraća kupače u dubokom muku.
Sve…baš sve mu je neuhvatljivo bilo,
I ko neki fluid nekamo bježalo…
Zato rekoh prijatelju:
Treba imati Božansku ruku
Da zaustavimo spomen neuhvatljive ljepote!
Jer božansko se u prolazno zbiti ne da.
Bog smrtniku, samo na trenutak, daje da okusi
Vječnost;
Ali mu, ovdje na zemlji, ne da
Da sliku vječnog
Trajno gleda…
Vlado Lončar
Dubrovnik, 20. 6. 1996.
Ako ljubim Isusa, trebam Mu sličiti. Ako ljubim Boga, trebam voljeti ono što On voli, što On ljubi iznad svega, a to je poniznost.