Neuhvatljiva ljepota

Htio  je uhvatiti Danče…
…Vječne Danče,
Kistom svojim i bojom,
Za prolaznu vječnost,  na platno.
Trudio se u osamnaest sati u ilinjskoj noći-
Kad je sunce na počinak išlo.
Birao je boje i namještao ruku;
I potez mu je z duše sijevao.
Ali u živoj želji nije uspijevao
Staviti na platno ni maestral,
Ni mrmor molitve pobožnih dumni
Ni šum valova što se u plavim hridima gubi…
Sve mu je nekud bježalo
I neuhvatljivo bilo:
I plavet mora što na Dančama u sumrak mistično šumi,
I taj šum što postaje jači,
I crvena klisura sa zelenim borima
Koji za vječnu stražu Dančama služe;
I nijemo groblje uz pobožnu kuću,
Koje otpraća kupače u dubokom muku.
Sve…baš sve mu je neuhvatljivo bilo,
I ko neki fluid nekamo bježalo…
Zato rekoh prijatelju:
Treba imati Božansku ruku
Da zaustavimo spomen neuhvatljive ljepote!
Jer božansko se u prolazno zbiti ne da.
Bog smrtniku, samo na trenutak, daje da okusi
Vječnost;
Ali mu, ovdje na zemlji, ne da
Da sliku vječnog
Trajno gleda…

Vlado Lončar
Dubrovnik, 20. 6. 1996.