Proljeće u Stonu – svježi miris Cvjetne Galileje

Volim proljeće. I nisam jedina, znam.

Ali, radujem se poput neznatnog cvijeta na bujno procvaloj livadi.

Dok ispisujem ove riječi, moje misli poput plime preplavljuju boje i mirisi, zujanje pčela, lahor vjetra i ptičji pjev, dječja graja i osmjesi…na vrškovima prstiju osjećam strujanje života.

Priroda je uistinu dom koji nam je Gospod sagradio i sva njezina očitovanja vrata su, koja nam On otvara da nas uvede u zbilju svoje prisutnosti.

Da, priroda nam, ako živimo s njom,  pomaže da lakše i dublje zaronimo u otajstvo nebeskih zbilja.

I kiše i vjetrovi, okorjela zemlja i ogoljele grane, pričaju svoje priče, ako ih osluškujemo. No, mi smo ponekad uistinu gluhi, slijepi i nepomični.

Ni tama „od šeste do devete ure“,  ni potresi, ni odanost službi „čuvanja groba“, katkada nije dovoljna da nas probudi i pokrene od obamrlosti. Tko bi mogao otkotrljati toliko kamenje, koje smo prikupili štiteći se, od tko zna čega, ne sluteći da je život nezaustavljiv?

„Gospodine, ako si ga ti odnio, kaži mi gdje si ga ostavio i ja ću ga uzeti"… zbunjeno smo ponavljali  s Magdalenom i ne sluteći da Vrtlar obrađuje tlo na kojem stojimo, mičući suzne zavjese bistri poglede i kišama milosnim natapa zemlju.

Zima je dugo trajala. Ni u plasteniku lockdowna život se nije razrastao, nego skrutio.

Ali, ovoga proljeća kako kaže pjesnik : „u zemlju ukopan, nebom hranjen, proljećima obnavljan, jesenima smirivan, dobro bi bilo početi sve iz početka.“

Tako sam nekako doživjela ovo buđenje, svjesna da u svima nama toliko dobra drijema u nekom zakutku neobrađena tla.

I bilo je tako. Ovogodišnje proljeće u Stonu, osim spomenutih unutarnjih  „tektonskih pomicanja“ , obilježeno je mnoštvom lijepih vanjskih aktivnosti.

Školska djeca pripremala su i vodila Križni put na vanjskom prostoru od groblja do samostana sv. Kuzme i Damjana. Nakon križnog puta naš župnik don Bernardo slavio je sv. misu ispred samostana. Osim ptica koje su nas nadlijetale i cvrkutale, Gospodina su svojom pjesmom slavili i mali zboraši pod vodstvom Petre Franušić.  

Tijekom korizme u našem samostanu sv. Nikole bila je aktivna kreativno-karitativna radionica. Pobožne žene su sa  s. Finkom i ostalim sestrama izrađivale uskrsne aranžmane koji su nakon nedjeljnih misa ponuđene na prodaju. Ovoj akciji su se za  Cvjetnicu pridružile i mnoge druge žene u izradi i prodaji domaćih kolača. Sav prikupljeni novac uplaćen je za „Marijine obroke.“

Time je Ston pokazao veliko srce i svojim prilozima osigurao godišnje obroke za 116 djece.

I neki mladi iz župe sv. Vlaha u Stonu su se, unatoč tome što zbog školskih obveza većinu vremena provode  u Dubrovniku, ove korizme aktivno uključili u župne aktivnosti. Nika i Tamara su sudjelovale u prodaji aranžmana i kolača, a naši krizmanici su se na poseban način pripremali za uskrsnu ispovijed.

Na Cvijetnicu nakon sv. mise izloženo je Presveto na 40 - satno klanjanje. Popodne je mnoštvo vjernika pristupilo sv. ispovijedi.

Ova živost osjetila se na poseban način sudjelovanjem vjernika u obredima sv. Trodnevlja. Na Veliki četvrtak je 12 „apostola“ sudjelovalo u obredu pranja nogu.

Na Veliki Petak Ston je „gorio“!  I mnoga srca su gorjela, nakon što su se nakon dvije godine pandemijske stanke upalili stonski krijesovi, da osvijetle put Onome koji nosi sve naše terete. Hodeći za križem te večeri, na poseban način sam doživjela Franjinu molitvu:

„Neka žarka i slatka ljubav
prema tvojoj ljubavi, Gospodine, očisti
um moj od svega što je pod nebom da mognem
umrijeti iz ljubavi prema tvojoj ljubavi
jer si se ti udostojao umrijeti iz ljubavi prema mojoj ljubavi!“

I tišina velike subote, na svoj način bila je plodna.  Nju je ispunio odjek riječi:  Isus Krist, Početak i Svršetak, Alfa i Omega, njegova su vremena i vjekovi…

U tu subotnju večer slutnjom sam doticala svitanje. Umor se topio…i evo trčim k vama da vam kažem: On je živ! Srela sam ga i u Stonskoj Galileji!