Samo – stani! Odmori se!

Vrijeme je odmora. Gužve su na cestama jer svi nekamo putuju. U vijestima nerijetko čujemo kako ljudi kažu: „Isplati se satima čekati u koloni, jer je važno da se maknemo od  svagdanje rutine i „običnosti života“. U kulturi u kojoj prevladava okrenutost „ad extra", putovanja kao da postaju nužnost ispunjena i smislena života. Na kraju, dok se zbrajaju prijeđeni kilometri i dani provedeni na godišnjem odmoru, oživi svijest da su takva izbivanja, nerijetko, bjegovi od samih sebe i onoga što živimo.

A, trebalo bi, kako kaže pjesnik, načas stati, sa suncem svojim i sjenkom svojom stasati. Trebalo bi se konačno sastati sa već davno odbjeglim vlastitim srcem.“ (M. Dizdar)

Jesmo li, doista i sami sebi postali stranci? Živimo li na rubovima vlastitog srca i života?

"Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama.“, podsjeća nas sv. Pavao. Koliko smo puta čuli ili pročitali ove riječi, a u nama, ipak, kao da polako  zamire potreba poniranja i otkrivanja vlastitih unutarnjih svjetova.

„Nebo je u tebi! Zaustavi se! Putuješ da istražiš i vidiš mnogo toga. Ali ništa vidio nisi, ako ne spoznaš Boga." Tako kaže  mistik Angelus Silesius.

Nebo u nama! To je onaj dragocjen osjećaj istinskog mira i spokoja, osjećaj  sigurnosti  i pripadnosti, kojeg je svatko od nas bar jednom u životu iskusio. Upravo takva iskustva su dragocjena i dostatna prtljaga koju trebamo ponijeti sa sobom, kamo god pošli. To je  stvarnost iz  koje uvijek iznova dopire poznati nam  glas: „Dođite k meni svi vi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“ Ovaj glas najrazgovjetniji je negdje u osami i tišini. Mjesta koja odišu mirom i spokojem svakako su prilika za takav istinski susret. Jedan takav, neotkriveni biser je i naš samostan sv. Kuzme i Damjana u blizini Stona, kojeg ćemo kratko predstaviti  u našoj rubrici: Gdje smo?

Pronađimo takva mjesta, pronađimo sebe u njima, da bi nas Gospodin mogao iznova poslati u susret drugima i da bi naše djelovanje bilo plodonosno.