Svemoćna nemoć

Jutros si ponovno sišao na moj dlan. Primile su te moje ruke, rastvorene poput školjke na vratima moga bića.

Sišao si, malen i smjeran, skriven u skromnosti, običnosti i bjelini Kruha. Stojiš nemoćan, bez obrane (kao nekoć pred Pilatom) i sav se meni predaješ. Povjeravaš se dobrohotnosti mojih ruku, nježnosti mojih dlanova, dubini i širini moga srca. Stavljaš svoju „sudbinu“ u moje ruke i ne bojiš se. Ne bojiš se i ne uzmičeš, unatoč nečistoći i okaljanosti mojih ruku , unatoč tvrdoći moga srca. Ti dolaziš, silaziš i prigibaš se mojoj slabosti.

A ja?

Darovao si mi slobodu da te mogu primiti svim srcem svojim ili odbaciti te, i zatvoriti pred Tobom vrata. Strašna je ta odgovornost slobode: mene koja nisam pred Tobom koji jesi, mene koja sam vremenita pred Tobom koji si VJEČAN.

Jutros je od tih misli zadrhtalo cijelo moje biće pred Tobom. Uzdrhtala sam od Tvoje svete prisutnosti jer Ti si tu, doista, i uvijek ćeš biti, a ja ću biti samo onoliko koliko budem htjela. Jer, Ti veliki – maleni Bože, Ti veličanstveni – skriveni, Ti svemoćna – nemoćna silo Ljubavi, Ti ne prisiljavaš. Ti stojiš pred vratima i kucaš. Tek Ljubavlju svojom tiho moju ljubav dozivaš.

Molim te, uđi k meni i ostani. Zauvijek. Daj da slavimo svadbenu gozbu. Duša se moja k Tebi privija da je ispuniš mirom, ljubavlju, radosnim predanjem i strpljivom zauzetošću za sve što je Tvoje. Neka se Tvoja svjetlost prelijeva iz mojih ruku, odsjeva na mom licu, ostane u mojim stopama…

Sveti i Vječni, Skriveni i „Nemoćni“, zaogrni me, samo Tebi znanom, svemoćnom nemoći i nježnom snagom koja se LJUBAV zove…

s. Katica (studeni 1999.)