Gornja Bistra – put prema Betlehemu

Kao pripadnice franjevačke obitelji, koja je od svojih početaka prožeta misionarskim duhom, i mi sestre koje radimo u dječjem vrtiću isti duh njegujemo i u njemu odgajamo povjerenu djecu, svjesne da je to jedan od najljepših oblik apostolata.

Prošlogodišnje iskustvo darivanja djece u Tanzaniji i upoznavanje života djece u Nigeriji preko misionarke s. Marije Lucije, objavili smo u misijskim animacijskim materijalima, i kroz članak u misijskom listu Radosna vijest.

Ove godine smo odlučile misionarski duh kroz konkretna djela milosrđa ostvariti u našoj blizini, usudila bi se reći, najpotrebnijima. To su djeca u specijalnoj bolnici u Gornjoj Bistri. Njih 105. Naša s. Antonija je kroz svoju palijativnu skrb upoznala, između ostalih, volonterku Kristinu koja nas je upoznala sa njihovim radom, nastojanjima i potrebama. I mi smo se odmah odlučile odazvati i uključiti u taj, do tada meni nepoznati, život.

Obavijestile smo sve roditelje vrtića o konkretnim materijalnim potrebama (objavljenim i na njihovoj web stranici) specijalne bolnice Gornja Bistra. Akcija je trajala dva tjedna. Djeca, roditelji i odgojiteljice pokazale su otvoreno srce. Skupili smo veliki broj paketa higijenskih potrepština, hrane i odjeće. Tri predstavnika roditelja, zajedno s nama sestrama, 9. studenog  krenuli smo prema bolnici uručiti darove i susresti se s štićenicima bolnice i djelatnicima. Mnogima od nas bio je to prvi susret. Bili smo sretni i ponosni na lijepo sudjelovanje i darežljivost svih, ali je ubrzo uslijedilo ono ljepše, dublje, veće…susret s djecom. Svatko je to doživio na poseban način. Kako jedan otac reče: „Osim materijalno, za ovo se treba spremiti i duhovno.“ Bilo je to i neka vrsta ispita savjesti, susreta sa sobom i s Bogom. Ravnatelj bolnice Renato Mittermayer, voditelj medicinske službe mr.sc. Tomislav Gojmerac, volonterka Kristina upoznali su nas s životom i radom bolnice. Vidjela sam da njihov rad nije samo rad. Tu ima nešto puno veće, dublje, ljepše. Mnogi, ili bolje reći većina te djece, ne mogu razvijati svoj fizički, emocionalni, spoznajni i komunikacijski razvoj, ali kako njihov liječnik kaže: „Oni imaju dušu.“ Susreli smo se i razgovarali i s nekim od roditelja te djece. Kako nam je rekao ravnatelj bolnice 70 % djece roditelji ne posjećuju i nemaju kontakta s djecom koja se ovdje smještena. Na kraju je svatko od nas dobio po jedno dijete koje smo vodili u igraonicu te nastojali posvetiti mu vrijeme i sebe kroz igru ili bolje reći susret. Volonteri su nam rekli što koje dijete može i voli. Neki nisu mogli skriti suze. Neki su tražili pomoć drugih. Njihovi pogledi govorili su puno. I valjda su nas baš oni ohrabrili za daljnji korak.

Htjeli smo im se vratiti ponovo. Naša tzv. božićna radionica išla je u tom smjeru. Odlučili smo sve napravljene materijale odnijeti na njihov štand u G. Bistru. Djeca, roditelji, bake i odgojitelji u našem vrtiću radili su srcem i zlatnim rukama adventske vijence, anđele od krep papira i od gipsa, čestitke… I naš rad pretvorio se u blagoslovljene susret  jedni  drugih.

Vjerujem da je ovo naš put prema Betlehemu. Put kojim nam je betlehemska zvijezda htjela pokazati potresnu snagu susreta. Od sada i mi i ne znajući Betlehemskoj zvijezdi pomažemo svijetliti. I po nama sada ona snažnije sja. I sve ono dobro, rasuto u tolikim srcima, rasuto u tolikim očima i rukama tumači nam da nema tmine koja bi je mogla obeshrabriti.

A Betlehem – Gornja Bistra – je još uvijek pred nama. I čujem Dijete kako diše i u njoj se smiješi osmjehom koji čuva svako srce.

Stjepan Lice nas u svojoj novoj pjesmi Na putu podsjeća:

…nemojmo previdjeti trenutak kada jaslice ostanu prazne. …

Samo je jedan Božićni dar bez kojeg ne možemo. A on je ugrožen. Silno ugrožen.

Hoće li i sljedeće godine biti Božića ako se danas – i svakoga dana – ne izložimo za njega?

Ako ne budemo živjeli na putu. Za druge. Osobito za bezimene.

U njima za najbezimenijeg od svih: za Isusa.