Sestre franjevke od Bezgrešnog začeća
iz Dubrovnika

Spomen na žrtve „križnog puta“

Spomen na žrtve „križnog puta“

Bleiburg 13. svibnja 2017.

„Okupljeni ovdje na Bleiburškom polju, u svjetlu Kristovih riječi i Marijina majčinskog poziva, danas čistimo svoje pamćenje i spominjemo se žrtava „križnoga puta". Bog nam u ovom slavlju daruje svoju milost i svjetlo jasnoće da je zatvorenost srca pred Bogom, kakvom su bili zahvaćeni pristaše fašizma, nacizma te komunističkog totalitarnog režima, pogubni ponajprije za njih same, a onda i za budućnost Europe i čitavoga svijeta.“ 

Riječi su ovo iz nadahnute propovijedi đakovačko-osječkog nadbiskupa Đure Hranića na euharistijskom slavlju povodom obilježavanja 72. obljetnice Bleiburške tragedije, a ono je ove godine palo baš na 13. svibnja, blagdan Gospe Fatimske i 100. obljetnicu ukazanja. Priključile smo se i mi sestre mnoštvu naših sunarodnjaka koji su s raznih strana Hrvatske, BiH i Europe došli iskazati poštovanje prema nedužnim žrtvama, nebrojenim muškarcima i ženama našega naroda koji su se tog kobnog svibnja našli na ovom polju i započeli svoj križni put s kojega se većina nije vratila. Nadbiskup nas je potaknuo da „u molitvi preporučimo Božjem milosrđu sve žrtve da bismo očistili svoju memoriju od zlopamćenja, da bismo je čistili praštanjem i otvorenošću za pomirenje i zajedništvo unutar našega naroda i sa svim susjednim narodima, te narodima Europe i svijeta.“

Moleći i sudjelujući u euharistijskom slavlju koje je doista proteklo na dostojanstven način uz skladno pjevanje katedralnog zbora iz Đakova, promatrala sam to prekrasno polje okruženo vrhuncima. Bujalo je od zelenila i života. Obasjavalo ga je sunce što se igralo s tamnim oblacima dok ih nije posve nadvladalo i nas počelo grijati svom snagom. I toga svibnja 1945. bilo je proljeće i život se smiješio u svakoj travki, cvijetu i ptici. Promatrala sam polje, a vidjela mnoštvo bespomoćnih ljudi nad koje se nadvila neizvjesnost i strah smrti. Netko je zaslijepljen mržnjom i zlom krutom naredbom tako bezdušno uništio i prekinuo nebrojena životna proljeća, jer je zatvorena srca volio više smrt nego život.

I danas se na mnogim mjestima ove naše Zemlje ponavlja slično, smrt kao da hoće pokazati da je jača od života. Ali za nas vjernike nije tako jer (opet ću citirati nadbiskupa Hranića) „kad slavimo Euharistiju, obnavlja se Kristova muka i smrt na križu. Njegova muka i smrt postaju prisutne i djeluju posred nas. Ono što je izvana bilo okrutno nasilje, on je u svojoj nutrini prihvatio i preobrazio u djelo ljubavi za sve nas. Pretvorio je kruh u svoje tijelo i vino u svoju krv i ostavio nam ih kao vidljivi znak svoje ljubavi i sebedarja do kraja. Nasilje je pretvorio u ljubav, a smrt u život. U tom Isusovu činu smrt je iznutra pobijeđena, u njoj je već prisutno uskrsnuće.“ Upravo zato jer vjerujemo u Kristovo uskrsnuće vjerujemo da žrtva i ove naše braće i sestara nije uzaludna nego da će u svoje vrijeme donijeti plod.

Napuštajući Bleiburško polje, potresena zbog tolike boli i patnje započete na ovom mjestu, ali i sretna što smo danas mogle biti ovdje, iskreno sam molila da se ostvare riječi s kojima je nadbiskup Hranić završio svoju propovijed: „Po zagovoru BDM, Gospe Fatimske, molimo da nas sve zahvati i u potpunosti prožme Kristova dinamika ljubavi i preobrazbe nasilja u ljubav te smrti u život.“

Galerija slika:

  Događanja - Sve
 
MISAO DANA

Šutnja je duboka aktivnost ljubavi koja osluškuje.

Pavao VI