“Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana”

Uze Isus sa sobom…
(mene, tebe… Katicu, Mariju, …)
te ih povede na goru visoku,
u osamu i preobrazi se pred njima.
I zasja mu lice kao sunce i haljine mu postadoše bijele kao svjetlost.

Mt 17, 1-2

Na gori Tvoje blizine – gdje si nas doveo – preobražavaš se pred nama.
Uzeo si me sa sobom. Koje li milosti, neprocjenjivog li dara! Kako ja, maleni čovjek, mogu shvatiti što to znači biti u društvu sa živim i pravim Bogom?!

Ipak, ti si me uzeo sa sobom, htio si mi pokloniti svoju blizinu. Nečuveno i neviđeno, Bog želi biti s ljudima, Veliki i Najveći s malima, s onima koji su neusporedivo manji od njega.
Ti mi želiš otkriti svoje lice.
U osami, u tišini, na gori Tvoje euharistijske prisutnosti otkrivaš mi svoje lice, griješ me poput Sunca i izžaravaš svjetlost koja znači život. Otkrivaš mi se kao Suputnik, Ljubitelj moga života, jedini Spasitelj i živi Bog.

Očima vjere, Kruh na oltaru, najsvetijem Taboru, otkriva se kao Blizina, jedina dostatna utažiti glad i žeđ bića. Presveta Blizina, svemoguća i vječna.

Tebi, o Prisutni i Skriveni, klanjam se u odsutnosti i tami svoga bića… da me obuzmeš svojom prisutnošću… i obasjaš svojom svjetlošću…

s. Katica (2000.)